Postapokaliptični zabavni park

Terminator: Spasenje (Terminator Salvation), red. McG

  • Terminator: Spasenje (Terminator Salvation), red. McG
    Kada se James Cameron 1991. odlučio vratiti Terminatoru (1984) koji ga je, nakon beznačajnoga filma Pirana 2: Ribe ubojice (1982) proslavio, onemogućio je bilo kakav logičan nastavak priče i time otklonio mogućnost snimanja trećega nastavka. Uostalom, oba su njegova Terminatora u konačnici na razini priče počivala na velikoj logičkoj rupi o putovanju kroz vrijeme, oko koje se malotko tada zabrinjavao. Bilo je to ionako vrijeme velikih i bučnih, prilično skupih high-tech filmskih spektakla Paula Verhoevenea (Totalni opoziv), Johna McTiernana (Predator), Tima Burtona (Batman) i samoga Camerona (Aliens, Bezdan), koji su u srži bili toliko pretenciozni da su se morali svidjeti i najzahtjevnijim filmskim kritičarima, ali isto toliko i bombastični da je publika jednostavno hrlila u kina. I dok je Burton bio fasciniran tamnom stranom ljudske psihe u svojim darkerski intoniranim radovima, perverzni Europljanin Verhoeven poigravao se libidinoznim tabuima i svojim fetišima, a McTiernan bio zaokupljen tradicionalnim vrijednostima, Cameron je uvijek ostao romantičarski tradicionalist koji je naivno vjerovao u važnost međuljudskih odnosa, obiteljske vrijednosti i principe humanosti.
    Terminator: Spasenje (Terminator Salvation), red. McG
    Osim što je njegov Terminator 2: sudnji dan, uz Bezdan (1989) označio nove i posve revolucionarne domete u korištenju CGI-ja (computer-generated imagery) te omogućio snimanje raskošnih filmskih spektakala koji su dominirali velikih platnima devedesetih godina dvadesetoga stoljeća, kada je spomenuta četvorka pomalo već počela gubiti stari sjaj, film je ipak imao dovoljno šarma da se svidi i onoj publici koja je očekivala puno više od filma u kojem Arnold Schwarzenegger defilira velikim platnom sa svojim facijalnim grčem. Međutim, upravo je takav Arnold, s nulom glumačke ekspresivnosti, bio idealan za ulogu cyborga koji uči kako postati čovjekom, što će za pedesetak godina vjerojatno ostati jedina uloga po kojoj će biti upamćen. Srž filma bila je tako sadržana u odnosu tinejdžera Johna Connora (Edward Furlong), budućeg vođe pokreta otpora u ratu protiv mašina, i cyborga (Arnold Scharzenegger), koji je poslan iz budućnosti kako bi ga zaštitio od likvidacije, što je simbolički prizivalo odnos između sina i oca, u kojem prvi uči drugoga ljudskome ponašanju i emocijama, što je naposljetku uvijek, uz maestralno inscenirane akcijske prizore, bio Cameronov fetiš.
    Terminator: Spasenje (Terminator Salvation), red. McG
    Ne smijemo zaboraviti niti nabrijanu majku Sarrah Connor (Linda Hamilton), koja je postala emblematski redateljev karakter snažne emancipirane žene koja se svim sredstvima bori za svoj pomladak. Inzistiranje na snažnim ženskim likovima koji se ostvaruju kroz majčinstvo tako je postalo Cameronova karakteristika, možda i podosta tradicionalistička, preko koje se uvijek zrcalila retrogradna ideja o važnosti obitelji. Složili se mi ili ne s njegovim svjetonazorom, moramo priznati da su oba njegova Terminatora postala nezaobilaznim mjestom holivudske filmske povijesti te su svakako utjecala na daljnja filmska mainstream kretanja.
    Terminator: Spasenje (Terminator Salvation), red. McG
    Iako je, kako sam napomenuo, u Terminatoru 2 otklonio mogućnost logičkoga nastavka, to nije spriječilo producente da ožive serijal. Terminator 3: Pobuna mašina (2003) nije donio ništa novo na razini priče, nego samo reciklirane ideje s nešto starijim, dvadesetogodišnjim Johnom Conorrom (Nick Stahl), a rutinska režija Jonathana Mostowa (Podmornica U 571) nije sadržavala ništa od Cameronove kreativnosti, kao niti scenarij Johna D. Brancata i Michaela Farrisa, koji je u potpunosti zanemario humanu crtu naznačenu u prethodnim filmovima. Stoga se od videospotovskoga štancera McGa (Charlijevi anđeli 1 i 2) očekivalo da će Terminator 4: Spasenje, ako ništa drugo, učiniti publici atraktivnim i dostatno bombastičnim da je nakon razočaranja s prethodnim izdankom serijala privuče natrag u kina u velikom broju.
    Terminator: Spasenje (Terminator Salvation), red. McG
    Radnja je prvi put smještena u budućnost, nakon nuklearnoga rata, kada Skynetovi strojevi preuzimaju dominaciju na Zemlji, a šačica raspršenih ljudi, objedinjena u pokret otpora, nastoji im se oduprijeti. Redateljevi pustinjski pejzaži i razoreni gradovi pokušavaju dočarati učinke nuklearnoga sukoba, premda djeluju u tolikoj mjeri animirano i vizualno ušminkano da u filmu zapravo daje apokalipsu sa stilistom.
    Terminator: Spasenje (Terminator Salvation), red. McG
    Činjenica da su kao scenaristi ponovno potpisani John D. Brancato i Michael Farris s razlogom nije ulijevala povjerenje. Tako se T4 sastoji od niza nemaštovitih i katkada gotovo smiješnih replika koje McGijevi karakteri tako ozbiljno izgovaraju. Redatelj se nije pretjerano zamarao logičkim propustima u priči, njezinom gotovo nepostojanošću, kao niti spomenutim i vrlo lošim dijalozima, nego je naglasak stavio na insceniranje raskošnih akcijskih sekvenci, mahom sastavljenih od bučnih lančanih eksplozija i scena potjere.
    Terminator: Spasenje (Terminator Salvation), red. McG
    Možda nije u redu uspoređivati dva sasvim različita redateljska rukopisa, ali McGu jednostavno nedostaje onoga u čemu je Cameron bio maestralan kada su u pitanju akcijske sekvence, a to je – disciplina. Potonji je znao inscenirati zaista frenetične sekvence, ali im nikada nije dopustio da postanu svrha same sebi, nego ih je nastojao i uspijevao skladno ukomponirati u cjelinu, ostavivši gledatelju vremena za predah te procesuiranje onoga što je netom odgledao. McG pak nema niti trunka discipline, nego tretira recipijenta kao pasivnoga sudionika u njegovoj raskošno dizajniranoj postapokaliptičnoj videoigri koja na trenutke djeluje kao da je nadahnuta Millerovim Pobješnjelim Maxom, ako izuzmemo sav onaj pretjerano korišteni CGI, koji film opasno dovodi u okrilje animiranoga filma.
    Terminator: Spasenje (Terminator Salvation), red. McG
    U konačnici, Terminator 4 djeluje kao da ga je snimio redatelj koji opasno pati od opsesivno-kompulzivnoga poremećaja pa ne može prestati ponavljati akcijske prizore u svim mogućim inačicama do granice kada to postaje odista zamorno i krajnje nemaštovito, pa film postaje postapokaliptični zabavni park pretrpani svim mogućim inačicama strojeva, u rasponu od mototerminatora do hidroterminatora.
    Terminator: Spasenje (Terminator Salvation), red. McG
    Gledajući film, ne možete se oteti dojmu da redateljevi strojevi napadno podsjećaju na žive mrtvace iz Romerovih horora. Kao što oni, vođeni sirovim nagonima za utaživanjem potreba, komadaju nevine žrtve koje za njih predstavljaju tek svježe meso, tako strojevi u T4 nemilosrdno pucaju po ljudima tretirajući ih kao mete koje treba – terminirati. I jedne i druge može se ubiti samo na poseban način. Tom nekrofilskom štihu svakako pridonosi i pojava Arnoldove lutke tijekom konačnoga obračuna. I vjerujte mi na riječ, u filmu lišenome bilo kakva humora koji sebe shvaća poprilično ozbiljno, to nije nimalo smiješno nego djeluje kao tragično neuspjeli pokušaj parodije.
    Terminator: Spasenje (Terminator Salvation), red. McG
    Ono malo predaha između akcije, vidnih i slušnih ekstravaganci, snimateljskih i montažerskih akrobacija, koje nažalost ne impresioniraju, preostalo je za odnose među likovima. Međutim, redatelj ostavlja dojam hladnoga tehnokrata, čiji je redateljski diskurs mnogo bliži računalnom programu negoli ljudskom stvorenju. Sve se u filmu niže kao na pokretnoj traci: potjera, predah, eksplozija, predah, potjera, predah, sukob, predah i tako puna dva sata. Stoga McGijev pristup postaje analogan prizoru u kojem John Connor (Christian Bale) i Kyle Reese (njegov otac koji je u filmu mlađi od njega!) zaglave u prostoriji gdje se slažu novi T-800 modeli, dio po dio, upravo kao na pokretnoj traci, hladno i isprogramirano. Jasno je zašto niti ne postoji suvisla priča jer njezine osnovne konture postoje samo kako bi spomenute pojedine dijelove povezale u privid koherentne cjeline. Njegovi likovi stoga i djeluju nezanimljivo i odveć hladno, a priča o preživljavanju humanosti impregnirana u cjelinu kroz lik Marcusa Wrighta (Sam Worthington), smaknutoga ubojice koji je tijelo donirao znanosti te je pretvoren u jedinstven spoj ljudskoga bića i robota, djeluje kao neuspjela dosjetka koja se dodatno srozava do parodične razine u sapunasto intoniranoj završnici kada odlučuje donirati svoje ljudsko srce ozbiljno ranjenom Johnu Connoru. Jer svijet treba živoga vođu pokreta otpora za eventualni T5, premda nakon filma u zraku ostaje lebdjeti pitanje koja je uopće razlika između ljudi i strojeva u ovome nemaštovitom uratku.

    © Dejan Durić, FILMOVI

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji