Fundamentalno teorijski

Hrvoje Turković, Retoričke regulacije, AGM; Zagreb, 2008.

  • Hrvoje Turković, Retoričke regulacije, AGM; Zagreb, 2008.Nova knjiga filmskog teoretičara Hrvoja Turkovića u cijelosti je posvećena uskom i specijaliziranom fenomenu koji se u teoriji književnosti naziva stilom. Iako je u njoj i dalje prepoznatljiv autorov specifičan diskurs koji od filmske teorije čini polje interdisciplinarnog (i intertekstualnog/vizualnog) istraživanja, razlika je u žarištu na područje koje dosad nije bilo sustavnije proučavano: riječ je o onome što sam autor naziva retoričkim regulacijama, odnosno raznim vrstama stilskih figura filmskog (ali i književnog) izlaganja. Utoliko je ova knjiga, kako stoji u predgovoru, ne samo izrazito teorijska, nego fundamentalno teorijska – ona je svojevrsni pokušaj formuliranja/utemeljenja teorije retoričke strane filmova koja se gradi na tezi da skupovi različitih heterogenih elemenata (filmske stilske figure, ali u istoj mjeri i nevažni ili zanemareni aspekti filmskoga zapisa poput međunaslova, glazbe ili općenito slikovnih elemenata u jezičkom izlaganju) nisu proizvoljni dodaci čija je funkcija samo da olakšaju komunikaciju između filma i gledatelja, nego važni čimbenici koji na pragmatički način (ne samo stilski) reguliraju gledateljev odnos spram vizualnog materijala.

    Casablanca, red. Michael CurtizUkratko, riječ je o svojevrsnoj metakomunikacijskoj strategiji koja je preduvjet za uspješno razumijevanje filmske građe, a Turković je ponajprije definira u horizontu otklona: jedino je na taj način, prema riječima autora, moguće prikladno analizirati filmske stilske figure. S obzirom da je stilizacija "stalan konstitutivan čimbenik komunikativnosti djela", svaki otklon koji pridonosi komunikaciji stoga se može smatrati izvjesnom stilizacijom, pa u tom smislu stoji teza da takve stilske forme ucijepljene u samu strukturu filmskog djela treba razumjeti kao metadiskursne, odnosno nadizlagačke. Nakon postavljanja teze, autor je dosljedno primjenjuje odnosno argumentira, identificirajući mjesta u filmskom izlaganju na kojima se pojavljuje stilizacija, usredotočujući se na nizove pravilnosti koje ravnaju njenom pojavom na takvim mjestima.
    Sjever-sjeverozapad (North by Northwest), red. Alfred Hitchcock
    Prizori i scene koje Turković odabire kao ogledne primjere retoričkih regulacija uglavnom su iz poznatijih ostvarenja: tu je na prvom mjestu dakako Hitchcock (Sjever-sjeverozapad, Mahnitost, Psiho, Ozloglašena), potom Godard (preuzimajući istu sekvencu iz Do posljednjeg daha koju je detaljno, ali iz druge perspektive analizirao u svojoj Teoriji filma), a važnu ulogu u analizi ima i Casablanca kao primjer "viševrstovne prisutnosti" ispisanog teksta i govornog komentara te referencijalnosti popratne glazbe. U svim primjerima ponajprije ga zanima već ranije spomenuta metakomunikacijska svrha stilskih figura odnosno regulativnost filmske komunikacije, pri čemu se autor teorijski oslanja na široko shvaćen pojam komuniciranja koji ima primarno epistemičko značenje. Uvodeći zanimljivu podjelu na situacijske i transsituacijske komunikacije, Turković istodobno uvodi dva glavna tipa komunikacijskih prilika i različite tipove metafilmskih signala kao operabilne kategorije za razumijevanje filmskoga zapisa.

    Do posljednjeg daha (À bout de souffle), red. Jean-Luc GodardKnjiga započinje s obradom pojma stilizacije u književnosti i njezine primjenjivosti na filmsku umjetnost, nastavlja analizom navedenih filmova, a završava konkretnim zaključkom kako je područje retorike najbolje moguće definirati kao proučavanje metafilmskih i metadiskursnih strategija pri kojima se devijacije ili otkloni javljaju samo kao postupci "pogodni za regulativnu uporabu" čiji status je autor već klasificirao u prethodnim odjeljcima. Retoričke regulacije su sadržajno zaokružena, formom homogena i teorijski koncizna knjiga čija je jedina ozbiljna mana u tome što će je zbog specifičnog autorovog diskursa i usko specijalizirane (hiper-teorijske) teme moći čitati samo manji krug stručnjaka koji se unutar filmske teorije bave pitanjima stilistike, retoričkih figura i metakomunikacije. Utoliko je ovo djelo srodnije Turkovićevoj starijoj knjizi objavljenoj prije dvadesetak godina Metafilmologija, strukturalizam, semiotika negoli nekim novijim djelima u kojima se na teorijski popularniji način bavio raznim popularnim/populističkim filmskim fenomenima kao što su žanrovi ili specifičnost televizijskog emitiranja.

    © Tonči Valentić, KULISA.eu, 9. lipnja 2009.

Piše:

Tonči
Valentić