Wolverine i patricid

X-Men početak: Wolverine (X-Men Origins: Wolverine), red. Gavin Hood

  • X-Men početak: Wolverine (X-Men Origins: Wolverine), red. Gavin Hood
    Kada republikanci dođu na vlast u Sjedinjenim Državama, holivudska mašinerija bjesomučno započinje s ekranizacijama stripova o superjunacima. Osvrnemo li se na razdoblje predsjednikovanja Busha mlađeg, neće biti teško uočiti kako je velikm ekranima prodefilirao niz superjunaka, ostavljajući za sobom pustoš (doslovnu i dramaturšku) i braneći američki način života, u rasponu od X-Mena, Spidermana, Daredevila, Catwomen, Elektre, Punishera pa sve do Hellboyja. Znakovita je sekvenca iz Raimijeva Spidermana II kada teta Petera Parkera objašnjava da su narodu superjunaci jednostavno potrebni da bi se osjećao bolje, samo što se korporacionizirani Raimi ipak pribojavao podcrtati da su im superjunaci servirani da bi odvratili pažnju od onoga što se oko njih uistinu događa. Oni su označavali tek svojevrsni povratak na infantilni razvojni stadij kada je bilo lako vjerovati da će voljeni i svemogući očevi spasiti svijet, čime je taj teret skinut s naših pleća, a u krajnjoj liniji predstavljali su tek kontinuitet reganovske ultrakonzervativne ere u kojoj se Rambo diljem svijeta (Vijetnam, Afganistan) borio protiv američkih državnih neprijatelja, a Superman je branio američki način života.
    X-Men početak: Wolverine (X-Men Origins: Wolverine), red. Gavin Hood
    U takvom, ne osobito nadahnjujućem kulturološko-političkom okružju, X-Men Bryana Singera svakako je iskakao jer se njegovi mutanti nisu borili protiv američkih unutrašnjih i vanjskih neprijatelja niti su eksplicitno s ideološkim parolama na usnama branili američki način života. Upravo suprotno, često su se suprotstavljali američkim desničarima i militantnim vladinim dužnosnicima koji su ih nastojali instrumentalizirati u nastojanjima da pokore svijet i one koji se protive američkim interesima. Singerovi stripovski (anti)junaci tako su promovirali liberalno načelo da svatko ima pravo na samoodređenja, a da kao takvi i budu prihvaćeni. Trilogija X-Men počiva na interakciji između normativne većine i drugih, pri čemu potonji smatraju da imaju pravo biti prihvaćeni u svojim ljudskim vrijednostima, čime je naglasak stavljen na univerzalna načela dobrote i tolerancije koja trebaju biti u temelju pozitivnog društva. U njihovoj se pozadini, kako sam spomenuo pišući o ne osobito uspješnom redateljevu posljednjem filmu Operacija Valkira, nije krila retrogradna desničarska retorika, nego humano načelo o potrebi prihvaćanja različitosti, što je i bila Singerova novina u kontekstu stripovskih ekranizacija. Ta je ideja utkana i u četvrti izdanak serijala X-Men početak: Wolverine jer Stryker je svojevrsno oličenje američkih militantnih patriota koji se neprestano bore protiv američkih imaginarnih unutarnjih i vanjskih neprijatelja, a blago ironiziranje takvoga retrogradnoga svjetonazora karakteristično je i za prethodne izdanke serijala, samo što je ovdje to više dekorativno umetnuto u film kao svojevrsni efekt, a ne lajtmotiv.

    X-Men početak: Wolverine (X-Men Origins: Wolverine), red. Gavin HoodWolverine se također uklapa u novi holivudski trend snimanja nastavaka stripovskih ekranizacija koje nastoje pojasniti njihovu genezu. Uostalom, to je s novim Batmanom učinio i Christopher Nolan, a sve s ciljem da se posustalim filmskih serijalima udahne novi život, ali i zaradi koji dolar više na poznatom (anti) junaku i prokušanoj formuli. Nakon Singera u prva dva dijela i ne osobito maštovitoga Bratta Retnera u trećem, režija Wolverinea povjerena je Gavinu Hoodu, koji je pozornost svrnuo Oscarom nagrađenim južnoafričkim filmom Tsotsi (2005). On je film nastojao držati na utabanim stazama prethodnika, no nažalost s mnogo manje maštovitim učincima i bez prijeko potrebnih inovacija koje bi film učinile svježijim.

    X-Men početak: Wolverine (X-Men Origins: Wolverine), red. Gavin HoodWolverine započinje frojdistički znakovito – ubojstvom ljubomornog i bešćutnoga oca, koji je prije toga ubio Loganova i Victorova očuha te držao svoju bivšu suprugu i njihovu majku na nišanu. Već time redatelj podcrtava primarnu traumu dvojice likova i naznačava njihovu determiniranost očinskim životinjskim nasljeđem. Oslobađanjem od oca, ali i internaliziranjem dijelova njegove ličnosti označava se ulazak u kulturu, a time i borba između onoga što je usađeno (i što označava drugotno te odudaranje od normativnosti) i kodova socijalizacije. Stoga će nakon uvodne sekvence u videospotovskom postprologu redatelj odmah oštro polarizirati dvojicu braće – jedan će nastojati suzbiti svoju animalnu narav priklonivši se majčinskoj strani, a drugi će joj dati oduška, čime će dramski sukob, prijeko potreban za ravoj naracije, biti postavljen. Međutim, Stryker je ovdje tek inačica toga prvobitnoga oca koji čvrsto drži pravo nad sudbinom svoje djece–mutanata te određuje njihovu sudbinu. Time se Hoodova braća ponovno moraju suočiti sa nesvjesnim impulsima te se opredijeliti između kulturne ili animalne strane, premda je njegov Logan/Wolverine neprestano prožet osjećajem krivnje zbog onoga što jest ili što čini.

    X-Men početak: Wolverine (X-Men Origins: Wolverine), red. Gavin HoodI Singer je kroz prva dva filma serijala nastojao baratati određenim kulturološkim postavkama, kodovima socijalizacije te propitkivanjem normativnosti, a to čini i Hood. Naravno da u tim filmovima ne treba tražiti nikakve kompleksne koncepte jer su posrijedi čistokrvni popcorn uratci, međutim upravo su takva poigravanja davala šarm prethodnim filmovima. Nažalost, ovoga puta redatelj nije shvatio da je manje katkada ipak više pa je narativnu strukturu preopteretio insceniranjem raskošnih akcijskih sekvenci koje postaju same sebi svrhom, odnosno svojevrsno dodvoravanje publici željnoj raskošnih i bombastičnih scena, ali nikada toliko inovativne i maštovite da bi publici željnoj spektakularnosti ponudile nešto osobito novo. Možda je problem bio i u ne osobito maštovitom scenariju Davida Benioffa i Skipa Woodsa, opterećenoga katkada poprilično traljavim dijalozima, a čini se da redatelj nije bio najspretniji niti u postavljanju završnice filma koja je ispala poprilično razočaravajuća s obzirom na ono što se događa s likom Logana, ali i na njegovu koncepciju.

    Tako je Wolverine u konačnici tek zabavan akcijski film za široke mase, ali i ništa više od toga.

    © Dejan Durić, KULISA.eu, 2. svibnja 2009.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji