Demitologizacija Prljavog Harryja

Gran Torino, red. Clint Eastwood

  • Gran Torino, red. Clint EastwoodEastwoodov Walt Kowalski ostarijeli je i ogorčeni ratni veteran, koji je odavno izgubio utrku s vremenom i kojemu se diže kosa na glavi od svih društvenih promjena i kulturnih perturbacija koje su se dogodile u američkom društvu u posljednjih pedesetak godina. I dok se američka zastava ponosno vijori samo još na njegovom trijemu, čini se da je on posljednji koji još uvijek nije shvatio da Sjedinjenih Država, kakve su bile prije pedesetak godina, jednostavno više nema.

    Gran Torino, red. Clint EastwoodU izvrsnim Mostovima okruga Madison Eastwood je započeo dekonstruirati svoj mačoidni status pokazavši da se u srži krije nešto sasvim drugačije – osamljeno i izolirano biće prokockanih prilika, koje teži biti prepoznato u žudnji drugih, isto kao što želi da i drugi prepoznaju njegovu žudnju, premda možda nema dobar pristup u ostvarivanju komunikacije s okolinom. Čini se da je Gran Torino konačna demitologizacija – umorni, umirovljeni prljavi Harry napokon se treba povući s društvene scene, jer je odslužio svoje, i pozornicu prepustiti onima modernijeg i suptilnijeg senzibiliteta koji su uslijedili nakon njega. Film stoga izvrsno secira pogubno življenje pojedinca u vlastitim mitovima, koji jednostavno više ne mogu izdržati teret društvene stvarnosti i koji vode posvemašnoj ignorantnosti. Pritom se Eastwood hrabro poigrava i s vlastim statusom ikone te figure jednog od američkih mitova.

    Gran Torino, red. Clint EastwoodSvi njegovi Harryji Callahani, Propovjednici, Tomovi Highwayi te nizovi ostalih filmskih likova mogli su funkcionirati kao metafore Sjedinjenih Država, njihove snage, odlučnosti i pouzdanosti, ali isto tako i kao nosioci nacionalnog identiteta, mitske predodžbe, s kojima se nastoji poistovjetiti svaki muškarac. Pritom je muškarac uvijek bio muškarac, a žena je uvijek bila žena, muškarac je bio gore a žena dolje. Sve je bilo jednostavno i svjetlosnim godina udaljeno od našega kompliciranog, pluralnoga društva. Sve su to bili tek mačoidni mitovi i zablude koje će Eastwood u Gran Torinu ironizirati u liku Kowalskoga (izvrsno ga utjelovljuje sam Eastwood) koji pokušava naučiti novoga prijatelja, maloljetnoga američkog Vijetnamca Thaoa (Bee Vang) da se ponaša kao pravi muškarac. Međutim, naposljetku će shvatiti da se ni sam nikad u životu nije ponio tako jer biti pravi muškarac ne znači nužno zapostavljati odnose sa djecom, prevariti ženu ili ispijati velike količine piva s prijateljima uz niz degutantnih rasističkih šala.

    Gran Torino, red. Clint EastwoodWalt Kowalski i Thao postavljeni su u odnos svojevrsne interkulturne komunikacije, kroz koji se ne križaju samo različiti etniciteti, nego i različita vremenska razdoblja. Walt još uvijek živi u konzervativnim pedesetim godinama prošloga stoljeća kada je ratovao u Koreji, a Thao predstavlja suvremene multikulturne Sjedinjene Države. Iz toga redatelj iščitava kako se pripadnici različitih kultura ponašaju, komuniciraju i percipiraju svijet oko sebe u sličnim ili istim okolnostima. Ako se povedemo za lakanovskom postavkom da je za vlastiti identitet uvijek potreban Drugi, u suodnosu s kojim ću se odblikovati i naučiti nešto o sebi, postat će jasno na koji način Eastwood razvija lijepu antirasističku parabolu te pruža svome antijunaku posljednju priliku da učini dobro djelo te se iskupi za vlasite zablude, no ne putem ispovijedi. Tek u interakciji sa novim susjedima Walt shvaća da može biti mnogo više od ograničenoga, čangrizavoga starca te da susjedi nisu došli kako bi uzurpirali njegov životni prostor. Snaga filma proizlazi iz razvoja odnosa otac-sin između Thaoa i Walta, moralne preobrazbe koju potonji doživljava tim odnosom te katarzične završnice.

    Gran Torino, red. Clint EastwoodEastwoodov film izvrstan je u detaljima na kojima gradi lik tradicionalista, desničara i ksenofoba Kowalskoga. On je, primjerice, nepovjerljiv prema Crkvi, ali ipak odlazi na ispovijed prije nego što učini posljednje dobro djelo u životu. Svećeniku ispovjedi tri grijeha: jedanput je poljubio drugu ženu dok je bio u braku, utajio je mali porez te nije uspio razviti prisan odnos s dvojicom sinova. Gledatelj isto tako zna da je Walt tijekom Korejskoga rata ubijao ljude, što je jedna od njegovih bitnih trauma, ali to ne spominje na ispovijedi, očito smatrajući da je posrijedi krajnje licemjerje crkvenih institucija što mogu dati oprost za takva djela. On ga niti ne traži te napoljetku shvaća da s time što je učinio mora živjeti jer ga nitko ne može odriješti grijeha za oduzimanje tuđih života pa će se, umjesto da u završnici filma sam okolo maše pištoljem, žrtvovati. Time čini sasvim suprotno od onoga što bi učinili gore spomenuti likovi koje je Eastwood utjelovio. Doduše, i oni su se uvijek žrtvovali za pravdu, ali bi u konačnici uvijek pobijedili demonizirane Druge. Međutim, demonizirani Drugi više ne postoje, oni su tek desničarska i ksenofobična fantazma koje se Walt tijekom filma uspijeva osloboditi.

    Gran Torino, red. Clint EastwoodTu dolazimo do zanimljive situacije jer su Eastwoodovu scenaristu Nicku Schenku nažalost ipak trebali demonizirani Drugi kako bi gledateljima priču učinio dostatno zanimljivom, premda taj podzaplet u intimnu dimenziju filma unosi mnogo širu društvenu problematiku etičkih bandi za koju redatelj nije imao dovoljno snage, pa u konačnici nije niti znao što učiniti s njom, osim da je iskoristi za postizanje klimaksa filma. Naime, Eastwood i Schenik propuštaju priliku pozabaviti se  pitanjem koje su to društvene silnice uvjetovale da se mladi ljudi okrenu kriminalu i nasilju, pa su ih plošno prikazali bez ikakvoga seciranja i društvene analitike, iskoristivši ih kao svojevrsni dinamički motiv za razvijanje naracije, što je umanjilo uvjerljivost filma u cjelini te ga lišilo relevantnoga društvenoga komentara.

    © Dejan Durić, KULISA.eu, 21. travnja 2009.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji