Pitanje krivnje

Žena kojoj sam čitao (The Reader), red. Stephen Daldry

  • Žena kojoj sam čitao (The Reader), red. Stephen DaldryU najzanimljivijem trenutku filma Žena kojoj sam čitao Stephena Daldryja (Billiy Elliott, Sati), sudac ispituje Hannu Schmitz (Kate Winslet) na procesu u kojem je uz još pet sredovječnih žena suoptužena za zločine koje su počinile kao nacističke čuvarice u logorima. Tužitelj izravno pita optuženu zašto nisu oslobodile logorašice iz crkve koju je zahvatio plamen, čime su uzrokovale smrt tristo logorašica. Tužitelju je logično da ih nisu oslobodile jer bi zatočenice pobjegle i kasnije svjedočile protiv monstruoznih zločina, pa u tome smjeru i postavlja sljedeće pitanje. Međutim, šokatno saznanje proizlazi ih Hannina odgovora. Čuvarice su bile zadužene za logorašice, red i disciplinu, a njihovo puštanje iz goruće crkve ne bi samo prouzročilo bijeg nego i nerede, a one su morale, bez obzira na cijenu, održati disciplinu. Gledatelj u tom trenutku shvaća da Hanna nikada nije pomislila da bi je bijeg zatvorenica i njihovo moguće kasnije svjedočenje o njezinom ponašanju moglo kompromitirati jer je moralno prazan karakter koji niti u jednom trenutku nije razmišljao o onome što čini, nije se zapitao koliko je njezina misija nehumana i monstruozna. Ona je samo revno obavljala posao, kao što je uostalom revno u poslijeratnom razdoblju obavljala posao kondukterke u tramvaju, zbog čega je dobila promaknuće, i kao što bi revno i bez pogovora obavljala bilo koji povjeren joj posao.

    Žena kojoj sam čitao (The Reader), red. Stephen DaldryHanna je fascinantan karakter u svojoj monstruoznosti i ignorantnosti, prikazana bez imalo moraliziranja, kao svojevrsna parabola cijele njemačke poslijeratne nacije. Njezina nepismenost izravno korespondira s njezinom ignorancijom. U trenutku kada se na sudu srami priznati da je nepismena, prihvaća krivnju nacističkih kolegica, jer ignorancija i okretanje glave pred očitim najveći su grijeh. Proces samoopismenjavanja u zatvoru tako djeluje kao svojevrsno osvještavanje onoga što je učinila tijekom stravične prošlosti. Film u cjelini ipak nije fokusoran samo na taj segment nego se nepotrebno raspršuje na nekoliko razina.

    Gledatelj tijekom filma ima prema Hanni ambivalentne osjećaje, kao i Michael Berg, čime Daldry film isprepliće kompleksnim nitima žudnje i krivnje, a spomenute odnose razmatra kroz prizmu fiksacije koja je obilježila Michaelov život, premda nikada dovoljno hrabro i ne sasvim uvjerljivo.
    Žena kojoj sam čitao (The Reader), red. Stephen Daldry
    Prva polovina filma, u kojoj pratimo razvoj ljubavi tridesetšestogodišnje Hanne i šestnaestogodišnjeg Michaela, suptilno je izvedena u melodramatskom sižeu te uspješno isprepletena dozom erotizma, čemu je svakako pridonijela i kemija između Kate Winslet (Put oslobođenja, Titanic) i Davida Krossa. Pritom redateljeva dva direktora fotografije Roger Deakins i Chris Mengers gotovo fetišistički kadriraju Kate u njezinoj kondukterskoj opravi iz koje izbija nabujali i potisnuti erotizam te možda prizivaju Hannu u esesovskoj uniformi, jer nad odnosom Hanne i Michaela neprestano lebdi zlokodna slutnja da će se nešto strašno dogoditi, što pokriće dobiva daljnjim razvojem priče. U drugome dijelu filma, kada se Michael kao student prava zatekne na suđenju ženi koja je obilježila njegov život, film se razvodnjava, premda je cijela situacija pomalo naivno izvedena jer se budući pravnik mora suočiti sam sa sobom, ali i prošlošću vlastitoga kolektiva.

    Michaelove dvojbe i ambivalentni odnos prema Hanni, rastrzanost između žene koju je volio i koju, po svemu sudeći, još uvijek voli i koju nijedna kasnije u njegovom životu nije mogla nadomjestiti, te žene koja sada sjedi u sudnici optužena za stravične zločine protiv čovječanstva, jednostavno nije dovoljno uvjerljivo izvedena. Čini se da je redatelju bila potrebna kako bi zaokružio svoju društvenu parabolu koja pak u konačnici nije sasvim uspjela jer segment na kojem počiva ostaje nedorečen.

    Žena kojoj sam čitao (The Reader), red. Stephen DaldryDaldry nikada nije dovoljno fokusiran ni odrješit, kako u portretiranju snažnoga emocionalno-seksualnoga odnosa, tako niti u seciranju pravnoga sustava. Zašto je Michaela ljubav prema Hanni toliko obilježila, ostaje otvoreno pitanje. Iz filma shvaćamo da njegova emocionalna hendikepriranost nije samo posljedica otkrića njezine tajne, nego se javlja već nakon njezina iznenadnoga i neočekivanoga odlaska. Uostalom, Hanna ga je, prije no što je spakirala kofere i nestala, okupala u vlastitoj kadi te simbolički isprala s njegova tijela i iz života prljavštinu vlastite prošlosti te krivnju što je uopće mogao voljeti takvu osobu, ili – na višoj razini, svu krivnju njegovih predaka jer on više nema ništa s tim.

    Pitanje krivnje, ograničenosti pravde koja čini farse u obliku sudskih procesa, jer nema razlike između onoga koji je povukao okidač i onoga koji je savjetovao ili pomogao da se povuče – u konačnici je rezultat isti – u filmu je tek pozerski naznačeno u raspravama nadobudnih studenata profesora Rohla (Bruno Ganz).

    Žena kojoj sam čitao (The Reader), red. Stephen DaldryDaldry se ponovno domogao razvikanoga romanesnog predloška, kao što je bio slučaj s ekranizacijom Sati Michaela Cunninghama, te složio film koji opet ima naraciju razlomljenu na nekoliko vremenskih razdoblja. U narativnoj pedanteriji Daldry je kao redateljski štreber ponovo pazio da mu narativne niti budu brižljivo i tečno isprepletene i posložene sve do promašene završnice, odnosno dvaju epiloga u sadašnjosti – prvoga sasvim pozerskoga u New Yorku gdje se Michael nadajući se odrješenju odlazi u kuću logorašice koja je preživjela Hannin teror, te drugoga na grobu vlastite ljubavi, pokušavajući izgladiti odnos s kćerkom. Pritom je redatelj zaboravio da manje ipak katkada znači više pa je podzaplet s Michaelovom kćerkom najobičniji dramaturški višak koji ne vodi nikuda jer je, unatoč nedorečenostima, gledatelj jasno shvatio kako je Michael emocionalno hendikepiran.

    Iako je Oscarom nagrađena Kate Winslet standardno dobra, čini se da je njezina glumačka kreacija u također prošlogodišnjem, ali slabijem filmu Put oslobođenja Sama Mendesa bila ekspresivnija i kompleksnija.

    © Dejan Durić, KULISA.eu, 14. travnja 2009.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji