Stvarni ljudi i birokracija

Gost (The Visitor), red. Thomas McCarthy

  • Gost (The Visitor), red. Thomas McCarthyU filmu Gost (2008) Thomasa McCarthyja pratimo situaciju suprotnu onoj u Kući pijeska i magle (2003) Vadima Perelmana. Potonje je ostvarenje uvjerljivo prikazalo tragediju koja se dogodila jer suprotstavljene strane nisu mogle pronaći kompromis oko kuće koju su svojatale svaka za sebe; u Gostu pak sveučilišni profesor Walter Whale (Richard Jenkins) velikodušno odlučuje životni prostor podijeliti s imigrantima iz Sirije i Senegala, koje iznenada zatiče u njujorškom stanu kojega nije posjetio dugi niz godina. U oba je filma spomenuti prostor prikazan kao svojevrsna metafora za životni prostor, kroz koji se odvija interakcija različitih kultura, uvijek uvjetovana i određenim društveno-političkim silnicama.

    Gost (The Visitor), red. Thomas McCarthyU prvome filmu Kathy (Jennifer Connelly) nije spremna, nakon što je svojom pogreškom izgubila kuću, na sporazum s iranskim imigrantom Massoudom Amirom Behranijem (Ben Kingsley), kao što niti on nije spreman na ustupke, smatrajući da je na pošten način stekao svoj američki dom, što u konačnici dovodi do tragičnih posljedica prouzrokovanih bezličnim i slijepim birokratskim sustavom. Obje strane nisu spremne na međusoban dijalog pa umjesto interakcije i nadopunjavanja različitih kultura, spomenute kulturne razlike još više produbljuju jaz među protagonistima. U McCarthyjevu djelu naglasak je pak na interkulturalnom dijalogu među različitim kulturama i generacijama, pri čemu je glazba svojevrstan katalizator odnosa među protagonistima.

    Gost (The Visitor), red. Thomas McCarthyGost svjedoči da je suživot moguć ako su obje strane otvorene za dijalog te da se jedna kultura zrcali u drugoj i da se samo u međusobnom doticaju mogu oplemenjivati. Drugim riječima, moguće je spoznati sebe jedino ako upoznamo i prihvatimo druge kroz interakciju i zrcaljenje s njima, a to je ono što i čini redateljev umorni sveučilišni profesor koji je zapao u nepodnošljivu rutinu pa buržujsko prenemaganje za klavirom, za kojeg nije nimalo talentiran, zamjenjuje sviranjem afričkih bubljeva na stanici njujorškoga metroa te doživljava osobnu renesansu.

    Gost (The Visitor), red. Thomas McCarthyNaslov filma je dvoznačan. Vale, ulazeći u svoj stan u kojem trenutačno ilegalno živi imigrantski par, zapravo ulazi u njihov svijet te svjedoči kako se živi s druge strane. Iako je to pomalo naivno izvedeno jer se njegov karakter, kao sveučilišni profesor ekonomije, bavi ekonomskim trendovima u zemljama trećega svijeta, njegovo zanimanje izravno korespondira sa situacijom u kojoj se našao. Nikakva akademska prepucavanja i statistike zapadnjačkih katedri ne mogu pomoći ljudima koji su se našli u situaciji poput one Tareka (Haaz Sleiman) i Zainab (Danai Jekesai Gurira) te mnogih njima sličnih, što uskoro spoznaje i Vale, shvativši da cijeloga života nije zapravo učinio ništa konkretno sa sobom. S druge strane, imigranti Tarek i Zaineb se u Sjedinjenim Državama nakon jedanaestoga rujna zapravo nalaze kao gosti na Valeovom egzistencijalnom terenu, pokušavajući ostvariti bolji život za kojim su čeznuli, a što će im u konačnici onemogućiti bezlična i hladna državna birokracija.
    Gost (The Visitor), red. Thomas McCarthy
    Pritom je redateljev pristup smiren i elegantan, sve se polagano odvija, odnosi među likovima odmjereno se i iznijansirano razvijaju, iz filma kao da izbija doza suspregnute melankolije, nema velikih i melodramatskih obrata, a činjenica da film ne upada u zamku pretjerane emocionalnosti svakako je veliki plus autoru i glumcima.

    Gost (The Visitor), red. Thomas McCarthyGost je zapravo lijepa studija karaktera koja najviše duguje izvrsnoj interakciji među glumcima. Izvrsni Richard Jenkins (Spaliti nakon čitanja) sjajno se nadopunjuje s Haazom Sleimanom, Danai Jekesai Gurirom te Hiam Abbass, a njegov lik u mladom Sirijcu gotovo da pronalazi svoga sina. Kroz spomenuti odnos Vale zapravo čini inventuru života te shvaća da je još uvijek sposoban za suosjećanje i oplemenjivanje vlastitoga života kroz odnose s drugim ljudima, što je izvrsno kontrastirano situacijom na samome početku filma, kada studentu s opravdanim razlogom za kašnjenje, hladnokrvno ne prihvaća seminarski rad. Njegova je pak platonska veza s Tarekovom majkom Mounom predvidiva, premda u konačnici izostaje sretan završetak, čime se sugerira koliko je borba protiv krutoga i ograničenoga državnoga aparata zapravo besmislena. McCarthy uspješno oslikava krajnje rigidni sustav, osobito onaj njegov segment koji se bavi imigrantima i počiva na nehumanim pravilima, pristupajući svakoj situaciji i osobi na crno-bijeli način. Državu, koja se naokolo diči navodnom tolerancijom i visokom razinom ljudskih prava, redatelj će ironizirati različitim reklamnim elementima koje na zidovima instituta za imigrante kadrira njegova kamera. Tako se na trenutak zaustavlja na plakatu na kojemu je prikazan niz pripadnika različitih rasa s natpisom da svi oni čine bogatstvo današnjih Sjedinjenih Država. Međutim, situacija u spomenutim institucijama i nepovjerenje državnih službi, poput policije, prema svima onima koji djeluju kao stranci, svjedoći da su spomenute krilatice samo mrtvo slovo na papiru, reklamne floskule u koje valjda ne vjeruju ni oni koji su ih osmislili.

    © Dejan Durić, KULISA.eu, 23. ožujka 2009.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji