Melodrama opore vanjštine

Hrvač (The Wrestler), red. Darren Aronofsky

  • Hrvač (The Wrestler), red. Darren AronofskyPosrnuli hrvač Randy 'The Ram' Robinson Darrena Aronofskog nalazi se u istoj poziciji u kojoj se nalazio narkomanski trio u redateljevu najboljem filmu Rekvijemu za snove (2000), samo s jednom velikom razlikom. Dok su oni snivali nerealne i neostvarive snove o boljoj i čistoj budućnosti, Randy se ne može othrvati uspomenama na bolju, slavniju prošlost, kada je bio sportaš na vrhuncu slave; slave koja je, čini se, otišla u nepovrat pa mu je jedino preostala inventura vlastitoga života, svođenje životnoga računa te rezignacija.

    Hrvač (The Wrestler), red. Darren AronofskyI dok je Sylvester Stallone sa svojim Rockyjem i njegovim nebrojenim nastavcima romantizirao podžanr borilačkoga filma naivno pokušavajući pokazati kako se američki san ipak može dogoditi svima ako su dovoljno ustrajni, Aronofsky nastoji secirati ono što se krije iza toga, svojevrsno naličje cijele priče. Stoga hrvanje ovdje nije samo put koji vodi samoostvarenju i postizanju životnoga uspjeha, nego ga redatelj tretira tek kao puki showbussines, običnu predstavu, pa se možda i najbolji dijelovi filma odnose na trenutke kada kamera zalazi u backstage hrvalačkih natjecanja. Hrvanje je poput kazališne predstave, unaprijed režirano i postavljeno pa se sve svodi na uvjerljivu glumu, jer svaki hrvač ima svoj borilački stil kao što uostalom svaki glumac ima svoj glumački stil koji nastoji progurati kao bitno obilježje stvaralaštva. Stoga se Randy (koji svojim izblajhanim pramenovima, pojavom i kičastim stylingom djeluje kao inkarnacija Hulka Hogana) i Cassidy, koja izdržava malodobnoga sina radeći noćne smjene kao striptizeta u opskurnom noćnom klubu, zapravo nalaze u istoj situaciji jer oboje moraju zabaviti publiku – bilo da je riječ o kanaliziranju njezinih agresivnih nagona kroz nasilan sport ili onih seksualnih u voajerističkom promatranju obnaženih tjela na štangi. Na kraju krajeva, kada se svjetla pozornice ugase, oboje su prepušteni sebi i svojim ispranim životima. Pritom je redateljev opor i hiperrealističan, gotovo dokumetaristički pristup kamerom iz ruke svakako dobrodošao jer ona kao da neposredno prodire u nezavidnu egzistencijalnu situaciju protagonista, prikazujući Randyjev život u trenutku kada je gotovo dosegnuo samo dno.

    Hrvač (The Wrestler), red. Darren AronofskyGledatelj prati događaje isključivo iz perspektive glavnoga junaka, no ključni dijelovi njegova životopisa nedostaju – kako je došao u situaciju u kojoj se trenutačno nalazi, što se svojedobno dogodilo s njegovom suprugom i kćeri, jer se redatelj očito nije želio rasplinuti u širokom pripovijedanju o jednom nesretnom životu te popisati sve uzroke i posljedice. To je ionako nebitno, jer bi film u konačnici moglo dovesti u okrilje nepotrebnoga patosa i emocionalnosti, premda ih redatelj ipak nije sasvim uspio izbjeći. Naglasak je stavljen na studiju karaktera u danom trenutku te junakovo egistencijalno hrvanje s novonastalom situacijom. Zato je gledatelj pozvan sam popunjavati praznine i slagati mozaik Randyjeva života ako to želi, jer unatoč redateljevu realističkom stilu, on ipak osjeća izvjesnu simpatiju prema svome liku. Randy, naime, nikada nije prikazan kao negativac ili loš čovjek, nego kao zaokružen karakter koji ima različite i često proturječne osobine, a čiji je životni put prvenstveno rezultat njegovih psihičkih predispozicija i nemogućnosti uklapanja u okolinu, svojevrsna outsiderstva, ali i različitih društvenih silnica.

    Hrvač (The Wrestler), red. Darren AronofskyGlazbena podloga filma efektno se koristi za karakterizaciju (anti)junaka. Soundtrack mahom čine kičaste hard rock pjesme iz osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća koje izvrsno korespondiraju s egzistencijalnom situacijom samoga Randyja; štoviše, glazba postaje jednako važnim segmentom u izlaganju priče kao i sam karakter. Kako se iz filma naslućuje da Randy na određeni način živi u sjećanju na dane vlastite slave (kontrapunkt bijednom življenju u sadašnjosti) koje bezuspješno pokušava povratiti nastojanjem da revitalizira karijeru, tako glazbena podloga podcrtava, odnosno dodatno naglašava raskorak između sadašnjosti i prošlosti te fiksiranost na dane slave.

    Hrvač (The Wrestler), red. Darren AronofskyGlazba je ujedno i sredstvo evociranja atmosfere, što je jedan od najbolje ostvarenih elemenata u filmu u kome postoje brojne reference na white trash ozračje, u koje je film i smješten – prikolice u kojima se živi, jeftini striptease klubovi s napaljenim alfa mužjacima koji obiteljske frustracije liječe velikim količinama alkohola i voajerističkim zurenjem u ljeptice koje se izvijaju na pozornici, trećerazrednim hrvačkim natjecanjima koja djeluju kao ispušni ventili za agresivne porive frustrirane publike u američkoj zabiti koja nema više nikakve životne perspektive, zatim bezlična, nepregledna parkirališta čiji asfalt kao da je progutao svaku želju za životom. Pesimistična završnica filma locirana u takvo ozračje svakako ne iznenađuje.

    Hrvač (The Wrestler), red. Darren AronofskyZaboravljeni Mickey Rourke, seks simbol osamdesetih godina prošloga stoljeća koji je vrhunac slave doživio s Lyneovom šminkerskom pseudoerotskom melodramom Devet i pol tjedana (1986), dobro se snašao u koži glavnoga protagonista filma te ga uvjerljivo prikazao kao osobu koja prolazi kroz emocionalno i egzistencijalno turbulentno razdoblje kada više ne postoji niti jedna dobra opcija, premda koncepcija njegovog lika podsjeća na stari kliše o osobi ružne i naoko nasilne vanjštine, ali krajnje dobre duše, koja je izgubila životni kompas. Prilično je efektna i Marisa Tomei (U zamci, Dok vrag ne sazna da si mrtav) u ulozi striptizete Cassidy.

    Hrvač (The Wrestler), red. Darren AronofskyMeđutim, čini se da Darren Aronofsky neprestano nastoji zavarati publiku, pa kao što i njegov Randy ima svoje ružno lice i dobro naličje, tako se i iza opore vanjštine Hrvača zapravo krije čista melodrama o ljudima koji teže biti prepoznati u žudnji drugih ili žele da drugi prepoznaju njihovu žudnju pa Randyjeva smrt u ringu, koja se naslućuje, svjedoči kako je smisao očito mogao pronaći tek u vjernoj publici, ostajući dosljedan jedino samome sebi.

    © Dejan Durić, KULISA.eu, 8. ožujka 2009.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji