Duboko angažirana partitura

Filmska glazba: Glazba Alexandrea Desplata u filmovima Požuda, oprez Anga Leeja i Rođenje Jonathana Glazera

  • Požuda, oprez (Se, jie), red. Ang LeeAlexandre Desplat je 2007. godine uglazbio čak šest filmova, pa se desilo da su se od tih šest, tri gotovo istodobno našla na domaćem kino repertoaru. Zlatni kompas i Čudesni svijet gospodina Magoriuma – oba namijenjena djeci, tražila su od skladatelja da se iz ozbiljnih odraslih tema usmjeri prema svijetu dječje mašte. No to Desplatu vjerojatno nije bio problem, jer je u gotovo svaku partituru koju je pisao dosad unio element bajkovitosti s podelementima mistike i tajanstvenosti.

    Požuda, oprez (Se, jie), red. Ang LeeTako je razmišljao kada je uglazbio iznimno hvaljenu ratnu dramu Anga Leeja Požuda, oprez. Priča govori o grupi studenata, članovima dramske sekcije, koji tijekom Drugoga svjetskog rata odlučuju sudjelovati u atentatu na dobro čuvanog omrznutog političara, gospodina Leeja. Ideja je jednostavna: studenticu, članicu grupe, treba obučiti da djeluje kao žena visokog uglednika, ubaciti je među Leejeve bliske prijatelje, navesti je da zavede Leeja i tako oslabi njegovu pozornost. No igra zahtjeva duboku emocionalnu upletenost koja na kraju dovodi do neočekivano-očekivanog tragičnog raspleta.

    Požuda, oprez (Se, jie), red. Ang LeeU priči koja je do te mjere nabijena suprotnim emocijama da se ljubav i mržnja gotovo izjednačavaju, Desplat se odlučio izražavati jednostavnim, često dugo izdržanim harmonijama, koje u odnosu prema zbivanjima naizgled zadržavaju neutralno stajalište. No partitura je duboko angažirana, ali je ta angažiranost skrivena iza akordičkih progresija: valcer koji dominira i kojim film počinje i završava, teško je i tužno djelo. U tom je elegantnom plesu sadržan bit partiture koja liježe uz priču poput vjerne ljubavnice: u njemu nema gorčine niti depresije, on se prepušta sudbini kao što to čine filmski likovi koji se prepuštaju strasti znajući unaprijed za kobne posljedice.

    Glazba kao sveznajući promatrač
    Rođenje (Birth), red. Jonathan Glazer
    Kritičar New York Timesa je film Rođenje redatelja Jonathana Glazera prozvao metafizičkom slagalicom. Ne bez razloga, jer priča govori o Anni, mladoj ženi koja je izgubila voljenog supruga. Čini se da joj i vrijeme teško ublažava boli, jer tek jedanaest godina kasnije planira ponovno se udati, ali joj pristupa jedanaestgodišnji dječak tvrdeći da je reainkarnirani Sean. Duboko potresena i duševno uzdrmana, Anna ne zna što misliti. I premda redatelj nudi logično objašnjenje za dječakovo znanje, na kraju filma ostat će dojam psihološko-nadrealnog nadmetanja s neminovnim. Je li mali Sean doista reinkarnirani Annin suprug zauvijek će ostati nepoznato.

    Rođenje (Birth), red. Jonathan GlazerPoetika i misao filma Rođenje odgovorali su glazbenom jeziku Alexandera Desplata. Njegovi uobičajeni mali motivi i zvonki zvukovi isprepleću se s dubokim, pulsirajućim tonovima koji ne izazivaju strah pred nepoznatim. Zvukovni dojam je poput glazbe kucanja srca. Desplat je odlično opisao Annino unutarnje proživljavanje, ali je istodobno na sliku reagirao neočekivano. Njegova je glazba jedinstveni primjer pa ju je kritičar Jeff Bond pohvalio kao "konceptualnu partituru koja je sveprisutna u filmu i koja predstavlja jedan od rijetkih primjera gdje skladatelj uspješno sklada protiv slike... U umjetničkom projektu Rođenje Desplat je prigrlio slobodan oblik, pišući za duge filmske sekvence. a da se specifično nije pridržavao diktata slike."
    Rođenje (Birth), red. Jonathan Glazer
    To pokazuju zvonki zvukovi prologa: teško je ovakvu glazbu povezati s čovjekom koji trenira trčeći i u jednom se trenutku ruši od prevelikog napora. Glazba preuzima ulogu božanskoga Trećeg, sveznajućeg, bezbrižnog promatrača koji na smrt gleda kao na dio života. Uostalom, Sean će biti reinkraniran, zar ne?

    © Irena Paulus, KULISA.eu, 15. siječnja 2009.

Piše:

Irena
Paulus