Početak svjetske slave

Filmska glazba: Djevojka s bisernom naušnicom, red. Peter Webber, sklad. Alexandre Desplat

  • Djevojka s bisernom naušnicom, red. Peter WebberAlexandre Desplat počeo je skladati za filmove sredinom osamdesetih, no njegova je djelatnost uglavnom bila vezana uz rodnu Francusku. Napisao je glazbu za osamdesetak francuskih filmova, ali se o njemu počelo govoriti tek kada je počeo skladati za englesko govorno područje. Najprije je privukao pozornost partiturom filma Djevojka s bisernom naušnicom koja je nominirana za nagradu Zlatni globus.

    Najvažnija komponenta Desplatove glazbe u tom filmu je intimnost. Koristeći solo instrumente, najčešće flaute, skladatelj je opisao djevojku Griet koja dolazi kao sluškinja raditi u kuću slavnog nizozemskog slikara Johannesa Vermeera. Jedan instrument govori sve – o njezinoj senzitivnosti, ženskoj krhkosti, umjetničkom talentu i privrženosti velikom slikaru. Time je, zapravo, prenijeta i bit romana Tracy Chevalier: ona progovara iz perspektive Griet, siromašne djevojke čiji društveni položaj i imovinsko stanje onemogućavaju ostvarenje skrivenih želja – i umjetničkih i ljubavnih.

    Djevojka s bisernom naušnicom, red. Peter WebberLjubav prema Vermeeru je fiktivna, pa je Griet u realnosti ostvaruje s mesarovim sinom Pieterom. No Desplat vrteći njezinu temu u ritmu valcera te igrajući se orkestralnim bojama, sugerira dubinu neostvarenog umjetničkog talenta: u filmu, glazbene boje odgovaraju slikarskim.

    Impresivna glazba plijeni pozornost najprije intimnim, a zatim suptilnim pristupom. Jednako vrijedi za redatelja Petera Webbera koji je bio dvostruko nadahnut slikom Johannesa Vermeera i romanom Tracy Chevalier. Kako se spisateljica u romanu poistovjećuje s mladom Griet, a djevojčina je perspektiva zadržana i u filmu premda Griet nema ulogu pripovjedača. Skladateljevo polazište bila je spomenuta krhko-nježna glazbena tema: ona je povezana s djevojčinom perspektivom, ali i pokazuje složenost odnosa između nje i Vermeera. Taj odnos nije nastao iz međusobne privlačnosti, nego iz zajedničke ljubavi prema vizualnoj umjetnosti – linijama, bojama, svjetlosti i sjeni.

    Djevojka s bisernom naušnicom, red. Peter WebberTakođer je zanimljivo da Desplat uglavnom nije posezao za vremensko-prostornim asocijacijama, nego je dao maha romantično-asketskoj fikciji koja s jedne strane podsjeća na minimalizam Philipa Glassa, s druge na eteričnost Gabriela Yareda, a s treće na bajkovitost partitura Johna Williamsa. To nije slučajno, jer priča o Griet i Vermeeru je izmišljena. Sudar realnog i nerealnog jednak je sudaru povijesnog i fiktivnog. Takva je i glazba: jedna tema se ponavlja mijenjajući se isključivo orkestralnim bojama.

    Djevojka s bisernom naušnicom, red. Peter WebberNaizgled – ali samo naizgled – to se čini riskantnim jer skladatelj upotrebljava vrlo mali instrumentalni sastav. Partituru izvodi komorni orkestar iz kojeg se povremeno solistički predstavljaju flauta, truba, glasovir i čelesta. No Desplatu ne treba veliki orkestar za emotivno zavođenje publike. Zato Grietina tema ponekad zvuči sramežljivo i tiho, poput nevinih i mudrih koji su potpuno ispunjeni unutarnjim svijetom, a ponekad zvoni poput vile iz najljepših bajki. Uostalom, oblaci nisu samo bijeli – oni su žuti, bijeli, sivi, ispunjeni svim bojama sunčevog spektra. I to ih, kao i glazbu Alexandrea Desplata, čini posebnim i metazički prekrasnim.

    Desplatova je karijera nakon ovog filma naglo krenula uzlaznim smjerom: jednom prepoznat među američkim filmotvorcima, počeli su mu se nuditi različiti filmovi – od komercijalnog trilera Talac do suptilnih filmova okrenutih prema unutarnjim zbivanjima likova.

    © Irena Paulus, KULISA.eu, 3. siječnja 2009.

Piše:

Irena
Paulus