Studiozna filmološka refleksija

Ante Peterlić, Povijest filma, Hrvatski filmski savez, Zagreb, 2008.

  • Ante Peterlić, Povijest filma, Hrvatski filmski savez, Zagreb, 2008. Posljednje djelo utemeljitelja hrvatske filmologije Ante Peterlića nedovršena je knjiga u kojoj je autor nakanio sustavno obraditi povijest filma od njegovih znanstvenih početaka do današnjih dana. No, iako nedovršeno i necjelovito, ovo je ostvarenje iznimno studiozna filmološka refleksija o najvažnijim razdobljima, autorima, poetskim odrednicama i teorijskim problemima koji se javljaju pri svakom pokušaju historiografskog prikaza filmske umjetnosti. U tom smislu, rukopis kojeg je Peterlić ostavio i kojeg je za objavljivanje priredio Nikica Gilić, nije tek puki faktografski opis filmske povijesti, nego problemska razrada raznorodnih fenomena kojima je bilo potrebno pristupiti na interdisciplinarni način. Stoga eventualni prigovori da danas općenito nema mnogo smisla ispisivati povijest filma kad se svi važni podaci ionako mogu naći na internetu i u srodnim leksikonima i priručnicima, naprosto ne stoje ukoliko je riječ o povijesti koja nadilazi puko nabrajanje imena, pravaca i nacionalnih kinematografija, a Peterlićeva je knjiga upravo takva.

    Sadržajno gledano, u njoj je obrađena polovica filmske povijesti: predtehnološko i tehnološko razdoblje, pionirsko razdoblje nijemog filma, klasični nijemi film, zvučni film, holivudski fabularni film i početak modernizma, dakle prikaz završava s 1960-im godinama. U uvodu se obrađuju temeljne odrednice povijesti filma s glavnim pitanjem ima li film povijest i koje su njene bitne zakonitosti razvoja i periodizacije? Peterliću je stalo do toga da naglasi kako je periodizacija (kao i u svim drugim umjetnostima) uvijek naknadna interpretacija, te da je povijest filma u mnogo većoj mjeri uvjetovana tehnološkom brzinom razvoja negoli što je to slučaj sa starijim umjetnostima. Autor ovdje ponavlja već poznate i razrađene teze o filmu koji rekapitulira razvojne faze iz drugih umjetnosti, kao i tezu o filmu kao spoju fotografije i pokreta, proizašlu iz svojevrsne hermeneutičke interpretacije fotografije.

    Ante Peterlić, Povijest filma, Hrvatski filmski savez, Zagreb, 2008. Za bolje poznavatelje Peterlićeva opusa, velik dio teksta u knjizi ne predstavlja novost, jer je većinu teza i argumentacijskih cjelina autor već ranije razradio u brojnim svojim studijama, knjigama, a napose na predavanjima koja predstavljaju okosnicu njegove teorije filmske povijesti (dakle, prvu šire strukturiranu teorijsku cjelinu nakon glasovite Teorije filma).

    Ono u čemu ova knjiga predstavlja novost upravo je detaljnija analiza već postojećih argumenata, posložena u pregledne i jasno oblikovane cjeline u knjizi. Primjerice, uvod u pret-povijest filma kao povijest mimetizma odnosno težnje za mimetičkim ovladavanjem prostorom i vremenom, zatim analize ranih nijemih filmova s obzirom na njihovu ikoničku i semantičku vrijednost u kontekstu nasljeđivanja slikarske tradicije i prijelaza s totala i srednjih na krupne planove. Potom, tu su detaljne analize stilskih postupaka, izum raskadriravanja pri kojem se isti prizor sagledava iz dvije različite perspektive i time analitički i montažno dinamizira, kao i ekskurs o pripovjedačkim perspektivama kao temelju novonastale filmske naracije.

    U svakoj od analiza određenog fenomena Peterlića mnogo više od povijesne zanima hermeneutička odnosno interpretativna shema: zbog čega je film u svojoj ranoj fazi počeo pričati priče? Zašto se u točno određenom povijesnom trenutku javlja razlika između činjeničnog i događajnog filma? Kada se i zašto javlja svijest o montaži kao sredstvu transcendiranja povijesne zbilje? Na koji način pojava zvučnog filma utječe na fabularno i montažno organiziranje naracije? Sva ova i još brojna druga pitanja inherentna su pristupu koji se ne zadovoljava klasičnom periodizacijom ili kauzalnom vezom između povijesnih etapa filmske umjetnosti, nego nastoji dublje proniknuti u samu srž transformacija filmskoga zapisa. Stoga je pristup uvijek multidisciplinaran: filmološki, epistemološki, sociološki, historiografski, pa čak i filozofski. Na taj način Peterlić gradi cjelinu u kojoj je svaku promjenu u tipu filmske naracije ili vizualne reprezentacije moguće tumačiti raznorodnim društvenim, političkim, tehnološkim ili estetskim promjenama.

    Ante Peterlić, Povijest filma, Hrvatski filmski savez, Zagreb, 2008. Stoga je posve razumljivo da autora više zanima na koji način zvučni film mijenja komunikacijsko-informacijske i estetičke odlike filma od pukog bilježenja tehnološke promjene ili pak izuma filma u boji nakon kojeg film sve više naginje realizmu; u nijemom filmu ga više zanima nastanak ritmične i asocijativne montaže od modaliteta pripovijedanja filmske priče, a kod modernizma (s kojim završava ova knjiga) naglasak je opravdano na autoreferencijalnosti umjetnosti, odnosno na filmskom pravcu kojeg određuje zaokupljenost vlastitim izrazom. Stoga se i svako referiranje na realističke tendencije filma u cjelini oslanja na registriranje promjena u filmskoj retorici i stilskim preferencijama, a ne samo na realističke fabularne tendencije.

    Uz već navedeni problemsko-analitički interpretativni pristup, knjiga je također i koristan povijesni priručnik. U njemu je filmska povijest posložena prema nacionalnim kinematografijama, autorima i stilskim razdobljima: obrađeni su rani nijemi filmovi, klasici fabularnog nijemog filma, detaljno je prikazana povijest filma u Weimarskoj republici, francuska avangarda, sovjetski revolucionarni film, obrađuju se i kvantitativno manje prisutne ali kvalitativno snažne nacionalne kinematografije, kao i međuratni filmovi s obzirom na rodove (pri čemu svoje mjesto dakako ima i tipologija zvijezda i žanrova čime se Peterlić ekstenzivno bavio u svojim ranijim tekstovima).

    Kao što je već rečeno, struktura knjige već je bila prisutna u brojnim autorovim radovima, a napose predavanjima, tako da čak i u ovako nedovršenom obliku predstavlja smislenu i dijelom zaokruženu cjelinu (najkoherentnije je pak poglavlje o klasičnom fabularnom nijemom filmu, dok u ostalima ima mjesta na kojima rukopis nije dovršen). Peterlićev je stil izlaganja (kako pisanog, tako i usmenog) uvijek bio iznimno atraktivan, precizan i sveobuhvatan, pa je s njegovim odlaskom domaća filmologija izgubila jednog od njenih najplodnijih i najstudioznijih autora. Stoga je velika šteta što autor svoju Povijest filma nije uspio dovršiti, jer bi u tom slučaju pred sobom imali doista vrijedno i kapitalno djelo kakvih ni na drugim, tzv. velikim jezicima zemalja s razvijenijom filmologijom, uistinu nema mnogo.

    © Tonči Valentić, KULISA.eu, 12. studenoga 2008.

Piše:

Tonči
Valentić