Slojevit prikaz važnih tema u kratkoj formi

Kratko o kratkom (4. travnja, 11. travnja 2022.): Plavi Petar (red. Marko Šantić, 2016), Antiotpad (red. Tin Žanić, 2020), 6 pola 7 (red. Dalija Dozet, 2014), Bepo (red. Filip Antonio Lizatović, 2019)

• 
  
  4. travnja u emisiji Kratko o kratkom prikazani su filmovi 14-minutni Plavi Petar (2016) Marka Šantića i 18-minutni Antiotpad (2020) Tina Žanića, prezentirajući u prvom policajca i njegovu perspektivu provođenja zakona, a u drugom pak anitjunaka s one strane istog tog zakona. Mladi policajac Petar u moralnoj dvojbi i propitkivanju je li ujedno ono što je zakonito uvijek i nužno i ispravno i moralno, psihologiziran je empatičnom, još uvijek nevinom, humanijom notom i djelovanjem u kontekstu ogrezle i svikle birokratizirane mase likova koja hladno i bez emocija obavlja ovršiteljske radnje nad starijim bračnim parom pokušavajući im zaplijeniti televizor, nakaradno mileći po privatnom prostoru bez ikakvih skrupula. Redatelj (ljubljanski diplomant, potpisnik niza zapaženih kratkiša, ali i dugometražnog Zapelji me / Zavedi me, 2013) i topografski umješno naglašava bijedu i sirotinju susjedstva svojevrsnog predgrađa – perifernog miljea uz željezničku postaju, kojim dominiraju vlakovi i čije derutne kolibice i kućerke potresaju ne samo stalni prolasci vagona i lokomotiva, nego im gotovo uniformno prijete i deložacije.
  
  

  Gotovo jednako ničiji, svojevrsni getoizirani prostor ljetno vrelog, grubog betona, nagomilan smećem i low-life likovima letargične, samoj sebi prepuštene mladeži, bez ideala i autoriteta, prezentira i drugi naslov – koherentan urbani slice of life na tragu guynattivskog senzibiliteta i dobro znane, uvijek važne i aktualne, univerzalne poruke kako nasilje rađa još više nasilja i nikad ne izlazi na dobro. Antiotpad pritom mnogo polaže na vizualni prosede dugih kadrova talentiranog Filipa Romca i tenzičnu montažu Jana Klemschea, individualiziranu glumačku izvedbu karizmatičnog Bernarda Tomića ali i zvukovlje (oblikovatelj Martin Semenčić), kao svojevrstan trademark redatelja, koje gotovo poput lika u filmu pridodaje na atmosferi.

  

  11. travnja u emisiji su prikazivani debitantski ostvaraji – 14-minutni 6 pola 7 (2014) Dalije Dozet kao debitantski scenaristički uradak Lane Barić, te 16-minutni Bepo (2019) – film-prvijenac redatelja Filipa Antonija Lizatovića. Lana Barić svestrana je i omniprezentna osobnost domaće kinematografije, s posebnim senzibilitetom za interni, psihološki život suvremenih iščašenih, polomljenih i oštećenih antijunakinja kroz koje u formi skicoznih no preciznih karakternih studija pokušava progovoriti o i uputiti na društvene probleme, mahom vezane uz ženska pitanja – počevši od neshvaćenosti i percepcije istih kao devijantnih, preko neravnopravnosti i stremljenja emancipaciji do gotovo bezizlazne pozicije pri stigmatizaciji različitosti i kod minimalnih osebujnijih odstupanja (krajnje izbrušeni u dugometražnoj Šerbedžijinoj Terezi37, gdje je također scenaristica i nositeljica naslovne role). Slojevita glumica Barić u minimalističkoj minijaturi kod Dozet portretira sličan lik nesigurne kume na vjenčanju najbolje prijateljice, koju s mladoženjom veže skrivena zajednička prošlost.
  
  

  Tajne i nedorečenosti motivom su i narativno usložnjenijeg kratkiša lijepe i atmosferične fotografije Antonija Pozojevića te pitke, pregledne i protočne Lizatovićeve režije Bepo, koji pokazuje da kratkometražni film ne mora nužno biti crtica nego se u malo minuta može ispričati i kompleksnija priča kakva bi se mogla prenijeti u cjelovečernji naslov, odnosno da se jednako tako važne teme, poput primjerice obiteljskog zanemarivanja, mogu nenametljivo ali studiozno pokazati i u kratkoj formi.

  © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 28. travnja 2022.

Piše:

Katarina
Marić