Autentičan prikaz muško-ženskih i obiteljskih odnosa dalmatinskoga kraja

Južno voće, red. Josip Lukić, Hrvatska (2019)

• 
  
  Južno voće je kratkometražni, gotovo dvadesetominutni hrvatski film prikazan na više festivala, a dobitnik je i više nagrada – posebno priznanje na Zagreb Film Festivalu 2019. i Tabor Film Festivalu 2020., nagrada za najbolji kratkometražni film na Betina Film Festivalu. Osim tih, dobitnik je i drugih nagrada, poput nagrade za najbolju režiju i scenarij, najbolji akademski film i drugih.

  Film se znakovito otvara scenom protagonista koji vježba na rubu kopna uz samo more, da bi već u sljedećoj sceni prešli na scenu razgovora majke i sina, što i jest središnja tematska okosnica filma – obiteljski odnos. Iz razgovora je jasno vidljivo da je majka psihijatrijski pacijent, a cijelo vrijeme facijalne ekspresije likova ocrtavaju stanoviti psihički umor, onaj koji se ponavlja, čest i uzrokovan životnim problemima. U takvom psihičkom umoru prolazi dan za danom, a svakidašnjim stresovima pokušavamo se junački othrvati, što nam često i ne uspijeva. U slučaju protagonista i majke, radi se o nesređenim obiteljskim odnosima koji svakako produljuju agoniju i njihov psihički umor. Zamjetna je potpuna suprotnost u karakterima i mišljenjima dvoje djece iste majke; sin Šimun (Paško Vukasović) smatra da je njegova majka dobra majka i pokazuje empatiju prema njezinom stanju i borbi, dok njegova sestra Marina (Lana Barić) potpuno negativno govori o svojoj majci i predbacuje joj sve loše što je napravila kroz život. Jasno je, ono loše utjecalo je i na nju samu.

  
  
  Od scene s majkom, preko one sa sestrom na balkonu, razvidni su skladni i razvijeni dijalozi logičnoga slijeda koji, s obzirom na samu tematiku, zaokružuju značenje filma. Tako dijalozi sa svim onim karakteristikama svakodnevnog govora splitskoga područja i dnevnih preokupacija običnoga čovjeka zaokružuju tematsko jedinstvo i usmjerenost filma. Također, u naznakama vidimo i društveno-političke implikacije u spomenu Bliskog istoka, Trumpa i sličnoga, uz poneku kulturološku implikaciju, a u Marininom odlasku u Saudijsku Arabiju prepoznajemo svu aktualnost današnjice – odljev radne snage izvan granica domovine.  Također, znakove aktualnosti današnjice vidimo u nedostatku novca, kao i u činjenici duljeg studiranja protagonista.

  U odnosu brata i sestre prepoznajemo otvorenost odnosa, onoga bez tabu tema, kroz vrlo eksplicitan razgovor o seksu i prirodi odnosa sestre Marine s drugima. Također, na tu scenu izvrsno se nadovezuje istaknuta scena Paška i njegove djevojke na plaži. U „vrućem hodu“ kroz Split i znaku „ne sada“ prepoznajemo nadogradnju problematike izostavljenog sina, onog kojeg nitko ništa ne pita, nego stoički sve podnosi. Eksplicitni kadrovi početka seksa koji su dani u maniri nasilnog ponašanja započetog šamaranjem i pljuvanjem Šimuna u lice svoje djevojke zapravo su simbol potisnutoga bijesa, onog bijesa koji protagonist ne izbacuje iz sebe nego ide iz odnosa u odnos, iz situacije u situaciju, uvijek s istim problemima. Upravo takvo eksplicitno nasilno-seksualno ponašanje reprezentirano kroz dominaciju nad ženskom osobom manifestacija je njegovog odnosa prema ženama, zbog odnosa žena u njegovom životu prema njemu i zbog njegove tragike odrastanja u kojem majka često ne bira seksualne partnere, kao ni mjesto seksualnih radnji.
  
  
  
  Fotografija  je dobra, prisutna je stanovita bjelina - boja nalik sepiji, tj. žućkastoj boji koja ostavlja dojam vrućine i ljeta grada Splita. U toj vrućini, s nerazriješenim odnosima i zanemarivanjem tuđih emocija, glumci simbolički djeluju kao južno voće koje se kvari i truli. Scena pokazivanja emocija na autobusnoj stanici mogla je biti i posljednja scena, čime se ne bi umanjila kvaliteta same priče, no ipak, dodavanjem posljednjeg dijela, tj. scene večernje igre picigina protagonista s prijateljima u plićaku mora, pridodano je značenje stanju protagonista koji već u smiraju dana i odlasku u dubinu pronalazi onaj prijeko potreban trenutak zaborava i konačne relaksacije u kojem se prepušta prirodi, što je ostvareno radikalizacijom ili produljenjem kadrova šetnje u dubinu.

  Film Južno voće je drama koja društvenim i kulturološkim implikacijama te jezičnim kodom hrvatskoga juga u skladnim dijalozima portretira život protagonista kroz prikaz serije odnosa sa ženskim likovima. Kroz problematiziranje muško-ženskih i obiteljskih odnosa te autentičnom skicom hrvatskoga dalmatinskog kraja dana je slika i prilika hrvatske aktualnosti, današnjice i maloga čovjeka kojemu su, kao i protagonistu, ovakvi neznatni problemi možda dio svakodnevice, no lako mogu postati i problem sutrašnjice, što vjerujem da i jest bila režiserska intencija.

  © Ervin Pavleković, FILMOVI.hr, 30 ožujka 2021.

Piše:

Ervin
Pavleković