Nadahnjujuć dokumentarac nastao kao rezultat fascinacije jezikom

Dnevi etnografskega filma 2021. (3. - 6. ožujka 2021.): Keelepäästja (To Save a Language), red. Liivo Niglas

  • Edwin Benson

    Alarmantna je činjenica da je, dijelom i zbog sve izraženije denacionalizacijske globalizacije,  gotovo pola svjetskih jezika (iako im se ni ne zna točan broj, mahom zbog internih lingvističkih prijepora oko statusa pojedinih narječja te njihove posljedične sistematizacije) ugroženo odnosno na nekom stupnju izumiranja, pri čemu je glavni indikator detekcije takvog tragičnog stanja činjenica da imaju po manje od tisuću govornika. Kao nematerijalno kulturno dobro i u Hrvatskoj su dijalekti zaštićeni, iako su pod direktnom ugrozom istrorumunjski, istriotski i arbanaški, dok je primjerice dalmatski izumro pred relativno nedavnih stotinjak godina. I mnogi ini europski dijalekti vape hitnu revitalizaciju, a izrazito je dramatična situacija kod indigenih stanovnika SAD-a.

    Povijesnim genocidom istrebljivanja a potom i kulturocidom negiranja identiteta starosjedioca – marginaliziranjem i ponižavanjem nasilnim deportacijskim rezervatima s iznimno lošim uvjetima života, siromaštvom, bolestima i glađu; zlostavljačkim sustavnim zatiranjem tradicijskih običaja plemenskih struktura kao „primitivnih“ širenjem „civilizacije“ (pače, upravo opozitno - pogleda li se samo slojevitošću i značenjem bogata kompleksnost indijanskih inkorporativnih polisintetskih jezika, u kojima jedan glagol može imati i na tisuće različitih oblika povezivanjem u sintaktičku cjelinu više članova, odnosno grafemski tvoriti riječ dugu i po čitav redak pisanog teksta) – počesto upravo internatima i implantacijom asimilacije dominantnog engleskog jezika, danas porazna slika pokazuje jedva nešto više od stotinjak aktivnih autohtonih domorodačkih narječja – ali na izdisaju, s istinski zabrinjavajućom tendencijom da ih čak 90% u sljedećih dvadesetak godina potpuno nestane.

    Indrek Park

    Tu uskače estonski etnolog i jezikoslovac Indrek Park, čiji admirabilan sizifovski posao podastire ovaj dokumentarni film, bilježeći sve one svakodnevne prepreke i napore (utrka s vremenom pri zapisivanju ali i učenju jezika od posljednjeg živućeg govornika jezika plemena Mandana – onodobno 84-godišnjeg Edwina Bensona, potencijalan prestanak financiranja projekta zbog pada cijena nafte – riječ je o naftom bogatom dakotskom teritoriju, posljedična demoraliziranost pripadnika plemena), ali i privatne izbore i kolebanja (dugotrajno izbivanje iz Estonije nauštrb obitelji, sumnje u dugoročan uspjeh) koje Park podnosi kako bi sačuvao ovaj neprocjenjivo vrijedan nestajajući svijet – ne samo jezika nego i kulture, tradicije i identiteta.

    Preminućem Bensona Park postaje jedini (parcijalni) govornik mandanskog, trajno se boreći kako s konstrukcijama i napašću odnosno zamkom prevoditi iste u duhu estonskog, tako i s činjenicom da jezik uvijek postaje pojednostavljen i neistinit, umjetan i knjiški kad se uči iz druge ruke, kao nematerinji i negovoreni jezik, ali ga ne posustajući odlučno i planski prenosi najmlađima mandanske zajednice kako bi mu omogućio da nastavi samostalan život u svoj njegovoj morfološkoj kompleksnosti i ljepoti. Jer, jezik ne može živjeti u pisanim rječnicima kao doslovno mrtvo slovo na papiru; bivajući živi organizam, mora teći, stalno se oblikujući uvijek novim varijabilnostima.

    <em>Keelepäästja</em> (<em>To Save a Language</em>), red. Liivo Niglas

    I kao da situacija Estonca kao predavača Indijancima njihovog vlastitog autonomnog jezika nije dovoljno začudna per se – iako je Park posvojen od strane plemena pod imenom Bučni orao (estonski Tiirlev Kotkas), tu je ujedno i teret ogromne odgovornosti u kojoj Park postaje doslovan posljednji Mohikanac u borbi za dostojanstvo i nasljeđe imanentno mu egzotične kulture. Jer, koliko je god bitna svijest i borba za očuvanje okoliša, raznolikosti ugroženih biljnih i životinjskih vrsta odnosno spomeničke baštine, jednako je i s danas mnogim krhkim autohtonim jezicima samosvojnih singularnosti kao neprocjenjivo vrijednim nematerijalnim reliktima duhovnosti i kulture.

    Park je u tom smjeru učinio divovski korak; srećom, nije osamljen (primjerice, jezična aplikacija Duolingo odnedavno nudi i tečaj jezika Navajo Indijanaca, kao i onaj pargvajskog dijalekta Jopará). Tako ovaj vrijedan i nadasve nadahnjujuć dokumentarac, kao rezultat puke fascinacije jezikom, isti pokušava uzdići na pijedestal koji mu pripada, boreći se protiv uniformiranosti, te istovremeno eksplicitno i relevantno potaknuti na ozbiljniju revalorizaciju indigene civilizacije. Jer, Sapir-Whorfovom hipotezom, jezici upravo zahvaljujući različitosti svoje strukture na različit način odslikavaju stvarnost, što utječe na doživljaj svijeta njihovih govornika. Stoga bi bio neizreciv i neprocjenjiv gubitak da ti bogati, koloritni, slojeviti svjetovi zauvijek nestanu.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 19. ožujka 2021.

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji