Kvantitativni i kvalitativni uspon redateljica unutar domaće kinematografije

Redateljice u hrvatskom igranom filmu - Feljton Hrvatski film, novinska kritika i društvo u 21. stoljeću (27.)

  • Ne gledaj mi u pijat, red. Hana Jušić

    Analizirajući hrvatsku kinematografiju u 21. stoljeću i rad redateljica, upada u oči činjenica da nijedna redateljica nije snimila 3 dugometražna igrana filma u 21. stoljeću, a jedino je Snježana Tribuson snimila 2. Ipak, žene su režirale neke od najbolje ocijenjenih filmova u ovom razdoblju. Na vrhu liste je Hana Jušić s filmom Ne gledaj mi u pijat (2017), a među iznimno pozitivno ocjenjenima su Dana Budisavljević s Dnevnikom Dijane Budisavljević (2019) i Ivona Juka s filmom Ti mene nosiš (2015), a vrlo dobre kritike dobile su Snježana Tribuson s filmovima Ne dao Bog većeg zla (2002) i Sve najbolje (2016). Očekivano, ženski likovi i preokupacije bile su u fokusu interesa naših redateljica.

    Ne gledaj mi u pijat
    (2017)
    film je koji duboko izlazi iz mediteranske i dalmatinske antropologije i kulture, a tema mu je tihi, prigušeni teror unutar četiri obiteljska zida. Kod Hane Jušić pakao nisu drugi, pakao su ukućani koji se po definiciji vole, u njenim se filmovima u četiri zida ponašaju bez inhibicija, bez bremzi, ugnjetavajući jedni druge verbalno, mentalno, ekonomski i tjelesno (Jurica Pavičić, Jutarnji).



    Dnevnik Dijane Budisavljević (2019) redateljice Dane Budisavljević reflektira i pretapa prošlost i sadašnjost (izbjeglice iza žice, bujanje fašizma) (Njegić, Slobodna). Film je uspio zato što je redateljica na najbolji mogući način uskladila priču filma i formu u kojoj je ta priča prezentirana. Obično se takvi filmovi kod nas rade kao spektakli, teške drame, no Dana Budisavljević je htjela pomiriti razne fakture, priče te slike i u tome je uspjela, te je pothvat prikazala kroz igrano-dokumentarni film u kojem je uobičajeni dokumentaristički prosede okrenut naglavačke (Polimac, Jutarnji).

    U filmu Ti mene nosiš (2015) koncept je Ivona Juka žanrovski mudro osovila oko short cuts drame oplemenjene kozmičkim prostorno-vremenskim povezanostima protagonista koji se sreću kao slučajni prolaznici, ne znajući da će im neka viša sila ispreplesti konce sudbina paralelnim montažama, prikazati iste događaje iz različite perspektive i u uglavnom omogućiti njihovu ili gledateljevu katarzu (Njegić).

    Ne dao Bog većeg zla, red. Snježana Tribuson

    Film Ne dao Bog većeg zla (2002) Snježane Tribuson (koja je u devedesetima snimila filmove Prepoznavanje i Tri muškarca Melite Žganjer), snimljen prema scenariju i elementima autobiografskih romana Gorana Tribusona, sadrži i autobiografska sjećanja same redateljice, što se vrlo dobro zapaža u sentimentalnom načinu na koji pristupa priči. Film je to koji je lagan za gledanje, uz vrlo dobru glumačku postavu u kojoj briljira Gregurević, a brojni su i pomno odabrani detalji i redateljičin osjećaj za poentiranje šala (Jurčić). Filmu su zamjerili samo povremene prazne hodove i spor unutarscenski ritam (Pavičić) i činjenicu da filmu ipak nedostaje jaki klimaks, pa ostaje dojam nedovršenosti (Jurčić).

    Najnoviji film Tribusonove Sve najbolje (2016) odlikuju dobri  glumci, pametan scenarij i rafinirana režija s jakim autorskim pečatom - rijetkost u suvremenoj hrvatskoj kinematografiji. Najavljivan kao božićna komedija s trovanjem, ovo je naglašeno ženski film s puno likova, jarkog kolorita (Polimac). Zamjerke su išle činjenici da svi glumci nemaju romantično-komični tajming, a humor varira od polovično smiješnog i prvoloptaškog do prilično smiješnog i maštovitog.

    Sve najbolje, red. Snježana Tribuson

    Vrlo dobre kritike dobile su Barbara Vekarić s filmom Aleksi (2018) i Čejen Černić s Uzbunom na zelenom vrhu (2017), a dobre Vlatka Vorkapić s komedijom Sonja i bik (2012) i Vanja Sviličić s filmom Zagreb Cappuccino (2014). Slabe su kritike dobile Biljana Čakić Veselić za film Korak po korak (2011), Irena Škorić sa 7 sex 7 (2011) i Katarina Zrinka Matijević s filmom Trampolin (2016).  

    Hrvatske redateljice tako se prema mišljenju kritičara vodećih dnevnih listova uklapaju u prosjek hrvatskog filma, s relativno ravnomjerno raspoređenim filmovima u rasponu od slabih do najboljih. No, treba primijetiti da je snažan trend povećanja njihovog udjela u kinematografiji, osobito u drugoj polovici obrađenog razdoblja, a i kritički odjek im je s vremenom sve bolji. 

    S tim u vezi postoje relativno visoka očekivanja od budućih filmova hrvatskih redateljica, među kojima treba istaknuti  tri s već snimljenim debitantskim dugometražnim igranim filmovima: Antoanetu Kusijanović s filmom Murina, Sonju Tarokić sa Zbornicom i Ninu Violić s Kućnom prašinom, a nove filmove pripremaju i Dubravka Turić (Tragovi), Ivona Juka (Moj privatni ratni zločinac), Jasna Nanut (Sedmo nebo), Vlatka Vorkapić (Sveta obitelj), Vanja Juranić (Zatvoreno za javnost) i Čejen Černić (Zečji nasip). Iz svega navedenog nema sumnje da pravi ženski val u hrvatskom filmu tek dolazi i da vrijeme kad su samo muškarci dominirali hrvatskom kinematografijom postepeno prolazi.    

    Zlatko Vidačković, FILMOVI.hr, 27. prosinca 2020.

    Napomena: Dopušteno je prenošenje sadržaja ovog feljtona uz objavu izvora i autora

kritike i eseji