Žanr koji najbolje uspijeva na otocima i u Dalmatinskoj zagori

Žanr komedije u hrvatskom igranom filmu - Feljton Hrvatski film, novinska kritika i društvo u 21. stoljeću (24.)



  • Jedan od najzastupljenijih žanrova 21. stoljeća u hrvatskom filmu nedvojbeno je komedija. Popis najpozitivnije ocijenjenih predvodi Osmi povjerenik (2018) Ivana Salaja, otočna komedija po romanu Renata Baretića. Slijedi ga komedija Oprosti za kung fu (2004) Ognjena Sviličića po njegovu scenariju, ambijentirana u Dalmatinsku zagoru. Na otoke nas vraćaju i sljedeća dva filma: crna komedija Svećenikova djeca (2013) Vinka Brešana prema dramskom tekstu Mate Matišića i Comic Sans (2018) Nevija Marasovića o povezivanju oca i sina.

    Solidnom kritičarskom četvorkom ocijenjena je i crna komedija Koja je ovo država (2019), također nastala u suradnji s Matom Matišićem. Visoku ocjenu dobila je laka populistička tv-komedija Majstori redatelja Dalibora Matanića. Nakon Sviličića, u Zagoru nas vodi romantična komedija Što je muškarac bez brkova (2006) Hrvoja Hribara po romanu Ante Tomića, dok je u Lici ambijentirana obiteljska komedija Danila Šerbedžije Sedamdeset i dva dana (2010). Udovicama hrvatskih branitelja koje žive u izvanbračnim zajednicama, a primaju mirovine pokojnih muževa bavila se komedija Ministarstvo ljubavi (2016) Pave Marinkovića, a avanturama u JNA Karaula Rajka Grlića.

    Slijedi skupina srednje ocijenjenih komedija, koju predvode rijetke komedije ambijentirane u Zagreb: obiteljska Život je truba (2016) Antonija Nuića i dobroćudni Ljubavni život domobrana (2009) Pave Marinkovića, a slijedi ih  ekranizacija kultne kazališne predstave Kauboji (2013) Tomislava Mršića. Popis nastavlja lagana ljetna akcijska komedija Posljednja volja (2001) Zorana Sudara, nastala u produkciji Vicenza Blagaića po scenariju Ivice Ivaniševića i Ante Tomića.

    Sonja i bik, red. Vlatka Vorkapić

    Velik odjek kod publike (preko sto tisuća gledatelja) imala je vlaška romantična komedije Vlatke Vorkapić Sonja i bik (2012), koju je kritika ocijenila kao stereotipnu i prizemnu, ali ipak zabavnu i komunikativnu. Slijedi komedija Dejana Šorka o haškim svjedocima Dva igrača s klupe (2005), nogometna komedija Ajmo žuti (2001) Dražena Žarkovića, nostalgična obiteljska komedija Ne dao Bog većeg zla (2002) Snježane Tribuson po elementima autobiografske proze njenog brata Gorana.

    Po scenariju Mira Gavrana nastala je tv-komedija Zabranjeno smijanje (2012). Goran Kulenović pak snimio je mladenačku rock-komediju Pjevajte nešto ljubavno (2007), a Dražen Žarković vrsnu otočku tv-komediju Trešeta (2006). Skupinu zaključuje Narodni heroj Ljiljan Vidić (2016) Ivana Gorana Viteza i romantična otočna komedija Vjerujem u anđele (2009) Nikše Sviličića.

    Popis kritički negativno ocijenjenih komedija započinje neuspjela i mlaka tranzicijska komedija Holding  (2001) Tomislava Radića s tipiziranim likom vječno infantilnog i ovisnog Hrvata (Radak). Potom slijedi bizarna, zbunjujuće montirana otočna komedija Visoka modna napetost (2013) Filipa Šovagovića (koji je u devedesetima bio jedan od najtraženijih i najnagrađivanijih mladih hrvatskih glumaca) koju čine nepregledne vinjete u stilu komedije apsurda koje baš i nisu smiješne (Polimac). Još je gore kod kritike prošla njegova apsurdistička komedija Pušća bistra (2005), film bez logike i pripovjedne motivacije.



    Lavina (2017) Stanislava Tomića ocijenjena je kao neukusna, karikirana i kaotična situacijska komedija čiji je humor zahodski, prizeman, seksistički i trasherski (Njegić). Simon čudotvorac (2013) Petra Oreškovića ocijenjen je kao nesnosna infantilna papazjanija i pretjerivanje bez imalo suptilnosti u crnohumornom diskursu.

    Pri dnu su dvije neuspjele komedije veterana Fadila Hadžića. U Doktoru ludosti (2003) jednodimenzionalni likovi, neuvjerljiva gluma u kombinaciji s nefilmskom režijom nesumnjiv su recept za neuspješnu satiru, dok su Lopovi prve klase (2005) film koji vrvi od karikiranja i gestikulacijske komike koja rijetko kome može navući osmijeh na lice, a egzaltirani i priprosti likovi međusobno komuniciraju istinski potrošeni humor (Kosanović).

    Na samom dnu su neuspjela apsurdistička komedija Svinjari (2015) Ivana Livakovića, ocijenjena kao negledljiva papazjanija i smjesa turbofolk mjuzikla i satire na komercijalnu TV, te trash-komedija Sjećanje na Georgiju (2002) Jakova Sedlara, za koju je kritika isticala redateljevu kič estetiku i infantilno rugalaštvo. O ovim dvama filmova je više rečeno u članku o najlošije ocijenjenim hrvatskim filmovima 21. stoljeća. 

    Zaključno, kao i kod najpopularnijih filmova Vinka Brešana iz devedesetih (Kako je počeo rat na mom otoku i Maršal), kao najzahvalniji ambijenti za hrvatsku komediju pokazali su se otoci (Osmi povjerenik, Comic Sans, Svećenikova djeca, Trešeta, Vjerujem u anđele), a druga je na listi Dalmatinska zagora (Oprosti za kung-fu, Što je muškarac bez brkova, Sonja i bik, Ministarstvo ljubavi). Temeljem svega može se reći da su u Hrvatskoj najbolji kritički odjek imale komedije mentaliteta, u kojima se isprepliću ili suprotstavljaju urbani i ruralni te srednjoeuropski i mediteranski način života i razmišljanja.

    Zlatko Vidačković, FILMOVI.hr, 24. prosinca 2020.

    Napomena: Dopušteno je prenošenje sadržaja ovog feljtona uz objavu izvora i autora

kritike i eseji