Uspon i popularizacija žanra sa sve višim umjetničkim i produkcijskim dosezima

Žanr filma za djecu u hrvatskom igranom filmu - Feljton Hrvatski film, novinska kritika i društvo u 21. stoljeću (23.)



  • Produkcija filmova za djecu u neovisnoj Hrvatskoj bila je prilična rijetkost sve do 2006. U tom periodu u Hrvatskoj je snimljen samo jedan film za mlade, Kanjon opasnih igara Vladimira Tadeja, koji baš i nije bio za djecu. No, sve se promijenilo nakon Duha u močvari Branka Ištvančića 2006. Premda je kritika bila relativno suzdržana prema ovoj ekranizaciji lektirnog romana osječkog pisca Ante Gardaša, dječja publika hrlila je u kina da vidi hrvatsku verziju Harryja Pottera u Baranji i put za povratak žanra bio je trasiran.

    Kritika je zamjerala staromodnu režiju, shematičnu mizanscenu, krutu glumu, mlak ritam i dramaturške naivnosti. Ipak, isticano je i da klinci vole provjerenu plemenitu priču, a hvaljene su fascinantne lokacije Kopačkog rita i krasna fotografija Silvija Jasenkovića koja pomaže u dočaravanju njihove magičnosti, poštivanje kvalitetne tradicije domaćeg dječjeg filma i vrlo dobra glazba Dalibora Grubačevića. Ipak, svi ti prigovori su zamjerke odrasloga oka, a u Areni koju su roditelji napunili djecom nagrađen je velikim pljeskom i čini se da je ciljana publika zadovoljna, primijetio je Jakov Kosanović (Slobodna)

    Duh babe Ilonke, red. Tomislav Žaja

    Duh babe Ilonke (2011) Tomislava Žaje sasjekao je Jutarnji list (Polimac), kritizirajući sve - od glume i glazbenih scena do specijalnih efekata i režije, uz napomenu da je sve što valja pokradeno od Kusturičina Doma za vješanje. Marko Njegić (Slobodna) pak navodi da su čarobni napitci, crne mačke, uroci i prokletstva naizgled potterovska abrakadabra. Iako mizanscena povremeno izgleda kao u sapunicama, ovo je u načelu pošten dječji film solidne priče i nastupnih uloga klinaca, smatra Njegić. Arsen Oremović ga je pak ocijenio kao vrlo simpatičan film za djecu i odrasle. Ni manje nespretnosti u scenariju (zašto je duh isprva dobar, a poslije postaje zao) ne kvare dojam koji ostavlja pošteno tretirana, dobro režirana i glumljena priča.

    Zamisao da se ciklus romana o Koku Ivana Kušana ponudi publici kao filmski serijal nadaje se kao toliko očita, da je pravi misterij kako se toga nitko nije sjetio, jer su Kušanovi romani o Koku vjerojatno najpopularnija dječja književnost u Hrvatskoj, naveo je Jurica Pavičić (Jutarnji) koji tvrdi da Koko i duhovi (2011) nakon početka koji je malo grbav i nevješt, brzo uhvati brzinu i postane ono što jest: brižljivo produciran, solidan, razmjerno zabavan pre-teen film. Marko Njegić istakao je da Koko može preuzeti štafetu od Harryja u domaćim okvirima jer je riječ o za hrvatske uvjete sasvim solidnom dječjem filmu, unatoč pojedinim manjkavostima (nedovoljna razigranost, zbrzani rasplet).
     
    Slijedio je nastavak, Zagonetni dječak (2013) u režiji Dražena Žarkovića, kojem akcije ne nedostaje - dječja nogometna utakmica režirana u slow-motionu od kojeg domaći redatelji bježe kao vrag od tamjana, podvodne scene u kostimu viteza, veslanja, plivanja i utapanja u Savi. Dobar je dio proračuna otišao na scenografski bržljivu retro rekreaciju minule ere osamdesetih, kad su se djeca igrala na ulici, imala skrovišta, pljucalice i sve ono što je netragom nestalo u virtualnoj eri Facebooka i sličnih čudesa modernog društva (Janko Heidl, Večernji).

    Ljubav ili smrt, red. Daniel Kušan, 2014.

    Vrlo pozitivne kritike dobili su i nastavci: Ljubav ili smrt (2015) Daniela Kušana ocijenjen je kao elegantno režiran film koji se protivi statici kao buntovni tinejdžer-pubertetlija uzdignut kontra školskog sustava, s režijom razigranom u prepucavanjima između cura i dečki, prelamanjima fikcije i zbilje. Uzbuna na Zelenom Vrhu (2017) Čejen Černić po ocjeni kritike zasigurno je najbolji i najcjelovitiji film o Koku dosad u smislu tečne režije, a osobito glume nikad opuštenijih dječjih glumaca i ispeglane priče s glavom i repom. (Marko Njegić, Slobodna).

    Kad se činilo da je filmu za djecu konačno krenulo, stigao je Šegrt Hlapić (2014) Silvija Petranovića kojeg je kritika sasjekla kao drven, ukočen film za djecu, zakopčan do grla mašte i uzbuđenja, film kojem nedostaje opipljivog dječjeg zanosa, napetosti, bojazni, trepeta. Avantura za djecu ne smije biti spora kao blato, beživotna ravna crta lišena vrhunaca, a ritam filma odgovara starcu od 100 godina: Šegrt Hlapić nije pogurao naprijed hrvatski film za djecu, nego ga, nažalost, vratio natrag u krute devedesete (Marko Njegić, Slobodna).

    Pohvalne kritike dobila je Anka (2017) Dejana Aćimovića. Filmska adaptacija ove Lovrakove pripovijesti za djecu poprilično je izmijenila autorov predložak, dodavši mu obilnu dozu fantastike. Više to sada sliči Šumi Striborovoj Ivane Brlić Mažuranić, smatra Nenad Polimac (Jutarnji). Kritika je unisono hvalila specijalne efekte, a zamjerke su išle na glumačko nesnalaženje Erica Cantone koji je osobito loše govorio hrvatski.

    Najbolje kritike dobio je Moj dida je pao s Marsa (2019), prvi dugometražni SF film za djecu od hrvatske samostalnosti i jedan od rijetkih primjeraka žanra znanstvene fantastike u novijoj domaćoj kinematografiji uopće. Izvanzemaljac je računalno prilično solidno animiran i sugerira da bi ovo mogao biti hrvatski film s dosad najboljim vizualnim efektima. U filmu prednjače vedriji, katkad i komični tonovi, a  za humor je najodgovorniji isprve mrgodni mali robot iz svemira (dobra glasovna uloga Ozrena Grabarića), ističe Marko Njegić. Jurica Pavičić (Jutarnji) pak navodi da je film fantastično zaigran, sentimentalan, pripovjedno jednostavan i pomalo pedagoški. Ostavlja raskošan dojam, trikovi i efekti su dojmljiviji, u film su zanimljivo uvedeni animirani dijelovi, a suigra CGI robotića, glasa i živih glumaca bešavno je izvedena.

    Ukratko, nema sumnje da je žanr dječjeg filma u 21. stoljeću doživio pravi preporod i usprkos ponekog podbačaja (poput Šegrta Hlapića) stekao respekt kod hrvatske kritike kao punovrijedan žanr. Premda je vidljivo da su kod nagrada (npr. na Pulskom filmskom festivalu) filmovi za odrasle i dalje imali izrazitu prednost, velik interes mlade publike i sve veća kvalitativna razina tih ostvarenja jamstvo su, po mišljenju hrvatske kritike, da će se ovaj žanr u okviru domaće kinematografije vratiti na mjesto koje je imao i za vrijeme bivše države kad su upravo hrvatski redatelji bili predvodnici žanra (Družba Pere Kvržice, Vlak u snijegu, Vuk samotnjak, Sinji galeb, Tajna starog tavana, Sedmi kontinent i dr.)

    Zlatko Vidačković, FILMOVI.hr, 23. prosinca 2020.

    Napomena: Dopušteno je prenošenje sadržaja ovog feljtona uz objavu izvora i autora

kritike i eseji