Likovi zarobljeni u svojim sudbinama u suvremenoj Hrvatskoj

Najpozitivnije ocijenjeni žanrovi - Feljton Hrvatski film, novinska kritika i društvo u 21. stoljeću (18.)

  • Ne gledaj mi u pijat, red. Hana Jušić

    Hrvatski filmovi u 21. stoljeću koji su dobili najpozitivnije kritike najčešće su pripadali žanru suvremene drame (Ne gledaj mi u pijat, Obrana i zaštita, Takva su pravila, Fine mrtve djevojke, Armin, Ti mene nosiš, Ta divna splitska noć, S one strane), drugi žanr je akcijski (Broj 55, Živi i mrtvi, Jozef), dok je treće pripalo ratnoj drami (Zvizdan, Dnevnik Diane Budisavljević, Svjedoci, Crnci).  

    Suvremene drame predvodi Ne gledaj mi u pijat (2017.) Hane Jušić, film u kojem izvrsne glumačke role i vješta režija tvore mučnu sliku propasti srednje klase, sraza generacija, predrasuda i narodne navade zabadanja nosa u tuđe probleme, pitajući se koliko takva sredina ostavlja prostora za bijeg ili barem subverziju (Milena Zajović, Večernji list).

    Slijedi Obrana i zaštita (2013.) Bobe Jelčića koja slijedi obrazac Rašomona, međutim, pristup je krajnje originalan: dramaturgija je jedinstvena, bez obzira što u tri odjeljka striktno razdvojena zatamnjenjima Diklić uvijek drukčije završava, a ovako aktivnu ulogu gledatelj odavno nije imao u nekom ostvarenju hrvatske kinematografije (Nenad Polimac, Jutarnji list).

    Niz nastavlja Takva su pravila (2015.) Ognjena Sviličića, film nadahnut tragičnim slučajem pogibije Luke Ritza od posljedica brutalnog premlaćivanja. Nije se nasumice našao u konkurenciji Venecije: to je iznimno kvalitetan festivalac, pozicioniran univerzalno prema zapadu s autorskim pečatom suvremene istočnoeuropske kinematografije, a neke od najboljih scena filma tiču se nekih novih klinaca i kontrastiranja generacijskog jaza (Marko Njegić, Slobodna Dalmacija).  

    Istoj kategoriji pripada i druga Sviličićeva suvremena drama Armin (2007.). Simbolično okretanje ogledala prema izvoru predrasuda trenutak je genijalnosti kojim Sviličić poentira prodornije nego svi drugi uhvaćeni u vječne žalopojke o nerazumijevanju ljudi s ovih prostora, a Armin je spor, tih, duhovit film nošen šutnjom i pogledima, film bez ičeg spektakularnog u sebi, dok Emir Hadžihafizbegović i Armin Omerović izvedbom oduzimaju dah publici (Janko Heidl, Večernji).

    Ti mene nosiš, red. Ivona Juka

    U skupinu vrhunski ocjenjenih drama je Ti mene nosiš (2015.), prvi hrvatski film koji traje dva i pol sata, a odličan je: čvrsti ženski film koji se s glazbom Teha Tearda doima kao strani a ne lokalni proizvod, zahtjevno režiran, sa scenama koje nekad uključuju i 20-ak likova, izgleda izvrsno, a ima i prizora kakve publika nikad nije vidjela (Nenad Polimac, Jutarnji).

    Najstariji među filmovima iz ove klase su Fine mrtve djevojke (2002.) Dalibora Matanića u kojem redatelja ne zanima toliko lezbijska ljubav koliko reakcija okoline na nju, zbog čega je okolinu namjerno karikirao i napunio brojnim hrvatskim anomalijama, čime je napravio korak od realnosti, ali i korak prema kvalitetnom filmskom djelu (Josip Jurčić, Večernji).

    S one strane Zrinka Ogreste  (2016.) po prvim scenama čini se kao tipična obiteljska drama, a kad shvatite o čemu se tu zapravo radi, film postaje iznimno napet, pri čemu je sve skupa izvrsno režirano. Ogresta zna što treba biti u prvom, što u drugom planu, poigrava se izmjenama kadrova, a odlične suradnike imao je u direktoru fotografije i glumcima, koji znaju kad što treba naglasiti i kakvim tonom (Nenad Polimac, Jutarnji).

    Za visok plasman žanra akcijskog filma prvenstveno je zaslužan majstor žanra Kristijan Milić, od epizode Sigurna kuća u omnibusu 24 sata, preko Živih i mrtvih do Broja 55 (o kritikama tih filmova pisali smo u članku posvećenom tom redatelju). No, ne treba zanemariti ni film Jozef, debitantski cjelovečernji igrani film Stanislava Tomića koji je prilično atraktivan i stiliziran, suvereno režiran, s nizom (za domaće pojmove) rijetko doživljenih čulnih senzacija. Proračunsku oskudicu Josefa vješto kamuflira izvanredna, zagasita stripovska fotografija, odnosno raskošna scenografska i kostimografska rješenja, a neki od akcijskih prizora u usporenim pokretima, napose oni u spektakularnoj  završnici, izgledaju kao da su snimljeni u visokoproračunskom Hollywoodu i zaslužuju posebno mjesto u cjelokupnoj povijesti hrvatske kinematografije. (Marko Njegić, Slobodna).

    Treće mjesto pripalo je ratnoj drami (Zvizdan, Dnevnik Diane Budisavljević, Svjedoci, Crnci)  kojoj je posvećen poseban članak
    .
    Zaključno, suvremena drama je sa svojom brojnošću ostvarenja, usmjerenošću na svakodnevicu, aktualne probleme i preokupacije očekivano zasjela na prvo mjesto kritički najpovoljnije ocjenjenih žanrova u hrvatskom filmu. Akcijski film ima znatno manje predstavnika, ali su ga vješti redatelji, majstori specijalnih efekata, scenografi i drugi filmski umjetnici neočekivano uzdigli do visokog drugog mjesta. I konačno, kvalitetna ratna drama snagom svojih tema i tragičnim sudbinama žrtava malo koga može ostaviti ravnodušnim, a u slučajevima spomenutih kritički visoko ocijenjenih filmova radilo se o kompetentno režiranim filmovima koji su se uglavnom zasnivali na istinitim događajima koji još snažno odzvanjaju u kolektivnoj svijesti.

    Zlatko Vidačković, FILMOVI.hr, 18. prosinca 2020. 

    Napomena: Dopušteno je prenošenje sadržaja ovog feljtona uz objavu izvora i autora.

kritike i eseji