Veteran s patriotskim filmovima epskog zamaha

Igrani filmovi Antuna Vrdoljaka - Feljton Hrvatski film, novinska kritika i društvo u 21. stoljeću (16.)

  • Glembajevi, red. Antun Vrdoljak

    Redateljski veteran Antun Vrdoljak debitirao je kao redatelj još davne 1965. epizodom iz omnibusa Ključ. Slijedila su dva cijenjena partizanska filma prema Ratnom dnevniku Ivana Šibla: Kad čuješ zvona (1969.) i U gori raste zelen bor (1971.). Osobito je uspješan bio u ekranizacijama književnih djela: Mećava (1977.) prema drami Pere Budaka, Kiklop (1982.) prema romanu Ranka Marinkovića, izvanredni Glembajevi (1988.) prema drami Gospoda Glembajevi Miroslava Krleže, te tv-serije Prosjaci i sinovi po I. Raosu i Zagrljaj po R. Marinkoviću (ujedno film Karneval, Anđeo i Prah, 1989.).

    Nakon toga imao je dugu pauzu u snimanju filmova, a 2004. dovršava film i seriju Duga mračna noć, koja je dobila vrlo raznolike ocjene kritike, no filmu su uglavnom zamjerali to da se vidi da je sažet iz 12 sati materijala za seriju, a hvalili su drugi dio filma kad se scenarij  koncentrira na manji broj likova kojima se daje dolična pažnja.
     

    Duga mračna noć, red. Antun Vrdoljak, 2004.

    Najkritičniji prema filmu bio je Jurica Pavičić u Jutarnjem koji je nakon pulske projekcije napisao da Vrdoljakovu filmu, uza sve grozne patetične dijaloge, dramaturške zjevove i flah likove, najveća je slabost ipak to što suštinski pripada drugom vremenu, onom vremenu kad je scenarij napisan: osamdesete upravo vrište iz tog filma. U kino-kritici Pavičić zamjera nepovezanost dviju polovica filma i osjećaj da iz svih likova progovara Vrdoljak, no priznaje  da ozbiljne slabosti bitno ustuknu u drugom dijelu filma, kada se autorov epski zamah napokon smiruje.  

    Nešto pozitivniji bio je Janko Heidl, koji je u Večernjem ocijenio da Vrdoljak sugestivno opisuje okrutnost vremena i društveno-političkih prilika uoči, za vrijeme i poslije Drugoga svjetskog rata. Zamjera mu da je sklon otvorenom podučavanju i zapadanju u patetiku, a hvali posljednju trećinu filma u kojoj se bavi opisom nemilosrdne komunističke vlasti i postiže najviše zahvaljujući majstorskom miješanju tragičnih događaja s humorom. Heidl kaže da je Vrdoljak slojevitom razradom likova, događaja i okolnosti, pomalo staromodnim redateljskim postupkom napravio dirljiv i poštovanja vrijedan film koji se unatoč trajanju od 3 sata i 20 minuta gleda lako i sa zanimanjem.

    Jakov Kosanović u Slobodnoj kritičan je osobito prema karakterizaciji likova: navodi da je Vrdoljakov narod sastavljen od ljudske tipologije, dvodimenzionalnih manekena karaktera kojima na čelu piše varljiv i zao, odnosno čestit i plemenit, a između njih stoji nekoliko zabludjelih ovčica. Što se, pak, emotivne inteligencije filma tiče, ona je elementarna i usredotočena na instant-ganuće kroz odnos majke i djeteta, čovjeka i zemlje, te prijateljstvo u inačici od kolijevke do groba.



    Raznovrsnu recepciju doživio je General (2019.): najnegativniji bio je Jutarnji list, osrednju kritiku dala je Slobodna Dalmacija, a film je najviše hvalio Večernjakov kolumnist Milan Ivkošić.

    Jurica Pavičić navodi da je General suh, siv i dosadan: umjesto avanturista i alfa-mužjaka dobili smo dosadnjakovića bez grijeha, a život iz Legije stranaca prikazan je u samo jednoj sceni. Najneobičnija je odluka da u filmu uopće ne bude Gotovinine haaške epizode, čime je  iz biografije vlastitog junaka izbacio njen najspektakularniji dio.
    Kao i kod prethodnog filma, Pavičić zamjera da su dijalozi nerijetko bili sredstvo da Vrdoljak kroz usta likova izgovori što misli, a Bobetkov lik je osobiti problem filma, koji sav mudruje poput penzionera u kavani. Kad su ratne scene u pitanju, nema ni jedne prave masovke, smatra Pavičić.

    Nenad Polimac opisuje film kao neobičnu kombinaciju punoće i praznine: ne doznajemo kako je Gotovina proveo svoje formativne godine, epizoda u Legiji stranaca obrađena je krajnje šturo, a o Gotovininom životu u bjegunstvu ne dozna se apsolutno ništa. Polimac se slaže s Pavičićem u tome da je Gotovina na momente sveden na dosadnjakovića koji sipa spomenarske mudrosti o ratu, domu i vojničkoj sudbini.



    Marko Njegić piše da u Generalu ne otkrivamo čovjeka avanturističke naravi iza lika i njegove motivacije da postane nekakav moderni Odisej, čija lutanja spominje u razgovoru sa svojom drugom ljubavi: on je ponajprije idealizirani filmski lik iz Vrdoljakove domoljubne vizije. Krležijanske rečenice nerijetko zvuče artificijelno, osobito kad se sudaraju s banalnijim perolakim dijalozima na granici lationoameričke sapunice s kojom film otvoreno koketira u scenama s Ximenom i bojnicom Zloić. Po Njegiću, General biva filmičan isključivo u akcijskim sekvencijama u kojima se ćuti asistencija Kristijana Milića, kada opravdava budžet sa scenama kakve domaća kinematografija nije vidjela od osamostaljenja.

    Konzervativni kolumnist Večernjeg Milan Ivkošić najviše je hvalio film. Proturječja oko Generala po njemu su navlas ista, a i ostat će, kao i oko većine drugih Vrdoljakovih filmova – ljevičarska ga kritika napada a gledatelji pune dvorane. Film je cjelovita priča o Domovinskom ratu, o njegovim razlozima, žrtvi i agresoru, njegovu tijeku, strahotama i herojstvu, o domovinskoj i iseljenoj Hrvatskoj. Ta obuhvatnost ili sveobuhvatnost glavna je vrijednost filma; on nije samo igra nego i prijeko potreban dokument, ali i moćno autorsko djelo, pogotovo u dijalozima kojih u našim filmovima gotovo i nema, dijalozima u kojima je Vrdoljak nenadmašni majstor. Fascinantne su i scene iz bitaka i doimaju se kao da su iz najboljih svjetskih ratnih filmova. Ovim vrhunskim djelom Vrdoljak je vjerojatno završio i svoje filmsko stvaralaštvo, smatra Ivkošić.

    Zaključno, može se reći da filmska kritika u hrvatskim dnevnim novinama nije imala ni približno jedinstveno stajalište ni o jednom od dva filma koje je Vrdoljak snimio u 21. stoljeću, i da se u nekim tekstovima snažno osjeća svjetonazor autora. Nijedan redatelj u ovom periodu nije izazvao toliko dijametralno suprotne reakcije kao što je to učinio Antun Vrdoljak i o nijednom se redatelju nije pisalo s toliko strasti i energije, osobito u negativnim kritikama.  

    Zlatko Vidačković, FILMOVI.hr, 16. prosinca 2020. 

    Napomena: Dopušteno je prenošenje sadržaja ovog feljtona uz objavu izvora i autora.

kritike i eseji