Kritičarski najcjenjeniji redateljski veteran

Igrani filmovi Rajka Grlića - Feljton Hrvatski film, novinska kritika i društvo u 21. stoljeću (11.)


  • Rajko Grlić (koji je debitirao još 1974. filmom Kud puklo da puklo) za sva tri filma ima vrlo dobre ocjene kritike, koje idu uzlazno od regionalne komedije Karaula, ljubavne drame Neka ostane među nama do najhvaljenijeg Ustava Republike Hrvatske.

    Za Karaulu (2006.) se kritičari nisu uopće usuglasili oko žanra, niti su joj odredili iste vrline, ali svi su je ocijenili vrlo dobrim filmom iz različitih razloga.

    Jakov Kosanović u Slobodnoj napisao je da je komedija o prošlosti i bez nostalgije i mržnje ili komedija o ljudima na rubu tragedije. Janko Heidl u Večernjem pak ističe da je to humorna drama s naglaskom na događajima koji se u sjećanju protagonista čine šaljivima i zabavnima uz dodatak tragično-simboličnog svršetka. Tečno je i opušteno, ali precizno, sigurno i vješto izvedena crtica koja donekle nostalgično dočarava duh pomalo legendarnog služenja vojnog roka u JNA.  

    Jurica Pavičić u Jutarnjem pak piše da je Karaula smjesa melodrame i nenametljivog političkog filma, što je spoj na kojem se temelje najbolji Grlićevi naslovi, a elementi crne komedije prisutni su, ali su pomiješani s crtom tragike. Pavičić zamjera samo prežestok dopisani kraj s puno pucnjave i krvi koji odudara od realističkog tona ostatka filma.

    Neka ostane među nama, red. Rajko Grlić

    Film Neka ostane među nama (2010.) hvaljen je u svim kritikama. Večernji list (Milena Zajović) navodi da se u pomalo umornim likovima Rajka Grlića gledatelji lako mogu naći, a Grlićeva režija zanatski je kvalitetna, pitka i nenametljiva pa je gledateljski fokus uglavnom na glumačkim izvedbama. Scenarij Ante Tomića dobro funkcionira u fabularnim okvirima priče o svemu onome što se u dobrim građanskim obiteljima pomno skriva. Film je po Zajović nostalgična, intimna posveta Zagrebu i generaciji s kojom je Grlić odrastao.

    Slobodna Dalmacija (Marko Njegić) navodi da emotivnu križaljku filma Grlić i Tomić gdjekad rješavaju po mjeri sapunice, dok zapleću i raspleću tragikomične sudbine njihovih protagonista, ali istoj se prije može prišiti prefiks almodovarovska, nego majetićevska.

    Jutarnji pak navodi da je to odličan film o preljubu lišen svakog licemjerja, a scenarijem koji je pisao s Antom Tomićem, Grlić oslobađa brak velikih ideja a preljub postaje sastavni dio normalnog života. Grlić je opravdao zaista velika očekivanja koja je film izazvao u javnosti i očito je da se Rajko Grlić pun energije vratio na teren Zagreba, njegovih urbanih priča i njegove više, boemske klase.

    Ustav Republike Hrvatske, red. Rajko Grlić

    Vrlo visoke ocjene kritike dobio je i Ustav republike Hrvatske (2017.) za kojeg su kritičari napisali da je pitka i vraški precizna slika Hrvatske i vrlo dobro zahvaća šire mentalno stanje nacije danas s vjerskim, ideološkim, spolnim i inim netrpeljivostima i prebrojavanjem krvnih zrnaca.

    Marko Njegić u Slobodnoj piše da je glavni lik kontroverzniji od Brešanova svećenika s planom bušenja kondoma, te je zato Ustav RH doista hrabar. Sve se kod Grlića prelama u dijaloškim partijama likova postupno pomirenih suprotnih stajališta, trezveno napisanim i režiranim sigurnom rukom, bez puno sentimentalizma, samo s tihom nadom u bolje sutra bez mržnje.

    Zlatko Gall u Slobodnoj pak naglašava da Grlić nije Oliver Frljić: u njegovom filmskom seciranju hrvatskog svagdana nema ničeg parolaškog ni prvoloptaškog, nema provokativne agresije ni žestoke ideološke paljbe iz vlastitog svjetonazornog rova, naprotiv. S Antom Tomićem, Grlić i ovog puta svoju istinu koju se može shvatiti i kao politički kroki pakira zajedno s blagotvornim humorom, a sve ono što filmski zaplet čini mogućim, aktualnim i zanimljivim nije od jučer, jer sjajno ukazuje na jedno od bitnih obilježja hrvatskog političkog svagdana: njegovu dimenziju apsurda i nadrealnosti s kojima smo izgleda naučili živjeti.

    Jurica Pavičić pak ističe Grlićevu i Tomićevu posve drukčiju verziju svehrvatske pomirbe u kojoj je koncept domovine sveden na dom - jedan haustor u Gundulićevoj, a pomirba se sastoji u tome da mirni i dobronamjerni ljudi fašistu oproste što je fašist. Film se sporo pali, da bi postupno narastao i doveo vas do efektno sentimentalnog finala, a glavna vrlina Grlićevog filma su likovi, koji su fino napisani i zanimljivi.

    Ustav Republike Hrvatske, red. Rajko Grlić

    Pavičićeva kritika je zanimljiva i iz razloga jer rezimira Grlićev opus i stavlja ovaj film u njegov kontekst. Navodi da je Grlić redatelj ekstrovertne geste koji voli spektakularne filmove veće od života, a uz jednu davnu iznimku ovo je njegov daleko najkomorniji i najviše minimalistički film. Ustav Republike Hrvatske najuspješnija je od triju redateljevih suradnji s Tomićem te najbolji film koji je snimio u post-jugoslavenskom razdoblju, zaključuje Pavičić.

    Zaključno, može se reći da je Rajko Grlić jedan od najcjenjenih redatelja 21. stoljeća, a od redatelja koji su počeli stvarati u doba Jugoslavije svakako zauzima prvo mjesto po mišljenju kritike. Njegove kolege iz toga razdoblja, Tomislav Radić i Branko Schmidt, spustili su ukupnu ocjenu prvenstveno loše ocijenjenim filmovima iz devedesetih koje je Grlić započeo hvaljenom Čarugom (nakon čega je slijedila pauza u njegovu radu) a i kasniji opus nije im bio ujednačen kao Grlićev. U 21. stoljeću Grlić nema negativne kritike, s vrlo dobrim kritikama za prva dva i odličnim za svoj zadnji film.

    Zlatko Vidačković, FILMOVI.hr, 11. prosinca 2020.

    Napomena: Dopušteno je prenošenje sadržaja ovog feljtona uz objavu izvora i autora.  

kritike i eseji