Minimalistička estetika realizma i majstorstvo neverbalne komunikacije

Igrani filmovi Ognjena Sviličića - Feljton Hrvatski film, novinska kritika i društvo u 21. stoljeću (10.)

  • Armin, red. Ognjen Sviličić

    Ognjen Sviličić svojim filmovima je po mišljenju kritike znatno doprinio filmskoj renesansi hrvatske kinematografije, a njegove su vrline prepoznali i strani selektori: filmovi su mu igrali u popratnim programima velikih međunarodnih festivala, Berlinalea (Oprosti za kung-fu i Armin) i Venecije (Takva su pravila), a nagrađen je i u Karlovym Varyma.
     Sa 5 dugometražnih filmova (plus jednom tv-dramom) na trećem je mjestu po broju naslova snimljenih u 21. stoljeću

    Sviličić je debitirao igranim filmom - mediteranskom komedijom Da mi je biti morski pas (1999.), a treba spomenuti i njegovu tv-komediju Ante se vraća kući iz 2001. (koja nažalost nije prebačena na 35mm vrpcu u godini kada Hrvatsko društvo filmskih kritičara na Pulskom festivalu nije dodijelilo nagradu Oktavijan jer niti jedan film nije dobio ocjenu višu od 3,5). Kritika je vrlo dobro prihvatila Sviličićeve filmove Oprosti za kung fu, Armin i najbolje Takva su pravila, dok su slabije prošla Dva sunčana dana i Glas.

    Posebno hvaljeni bili su Sviličićevi scenariji, pa nije čudo da je pisao scenarije i drugim redateljima, kao i za nekoliko vrlo popularnih serija. Vidjelo se – osobito iz njegovih ranih filmova – da je riječ o splitskom redatelju sa zagrebačkom adresom. Njegov humor, po mišljenju hrvatske kritike, blizak je onom filmskog redatelja Kaurismakija. Bez obzira koliko pojedini lik bio u početku odbojan, Sviličić ga uspijeva dramski i komično tako uljuditi da ga zavolimo, a takvo prihvaćanje ljudi u filmu ukorijenjeno je još od filmova Golika i Bauera, što ga čini jednim od najdragocjenijih baštinika najvrjednijeg dijela hrvatske filmske tradicije, napisao je svojedobno za Sviličića Živorad Tomić.

    Oprosti za kung fu, red. Ognjen SviličićZa film Oprosti za kung fu u Jutarnjem je naveo da je jedan od najboljih i najekonomičnijih scenarija u suvremenom hrvatskom filmu, prožet emocijama i humorom, a kao i svaka dobra komedija ima vrlo ozbiljno dramsko polazište. Ističući da Sviličić briljantno razvija jedan jedini motiv, obogaćujući ga posve nenametljivo i ekonomično, emotivnim reakcijama junaka filma, posebno hvali i Sviličićevu umjetnost tempiranja gega, što je u hrvatskom filmu prava rijetkost.

    Jurica Pavičić u Jutarnjem navodi da je Sviličić kao redatelj najbolji kad je melankoličan, pa mu je i u komediji dominantan ugođaj sjete, a ne komike. Oprosti za kung fu Pavičić opisuje kao toplu komediju u kojoj se konzervativni hrvatski mentalitet izvrgava satiri, ali nikad rugalački i napadački. Krutost i nesofisticiranost režije savršeno se spojila s krutim, nesofisticiranim svijetom Dalmatinske zagore, i na neki način postala glavni adut filma.

    Josip Jurčić u Večernjem tvrdi da ismijavanje zaostalog dijela naroda oduvijek je bilo područje u koje su humoristi rado zalazili, ali rijetki su uspjeli uspješno iz njega izaći, jer su se autori prema takvim likovima postavljali nadmoćno i bahato, a to je greška koju Sviličić ne ponavlja: on doista voli svoje likove, pa čak i kad iz njih izviru rasističke i seksističke uvrede.

    Jakov Kosanović u Slobodnoj navodi da je film pun duha, gorko-slatka komedija kakvu dugo nismo imali: tako dobro namješten film, koji inozemna publika ne mora nužno razumjeti, ali mora osjetiti kako je riječ o nečem organskom.

    Takva su pravila, red. Ognjen Sviličić

    No, nakon toga Sviličić napušta žanr komedije. Iznimno pozitivne kritike dobile su Sviličićeve drame Armin i Takva su pravila (o kojima će biti više riječi u narednim tekstovima) koje povezuje Emir Hadžihafizbegović u ulozi oca. Najbolje ih reprezentira Jakov Kosanović koji u Slobodnoj Dalmaciji kaže da Sviličića odlikuje odmjerena režija, dobro režirani glumci, malo karikiranja i tematska anakronija. Sviličić je po njemu majstor vođenja neverbalne komunikacije i po tome za našu kinematografiju danas je jedan od rijetkih, ako ne i jedini. Minimalističku estetiku realizma Sviličić rabi od početaka karijere i razvijao ju je usporedo s podizanjem rumunjskog novog vala, smatra Marko Njegić, dok Nenad Polimac smatra da su u odnosu na rumunjske filmove Sviličićevi filmovi univerzalniji, pa i bolje režirani.

    2 sunčana dana, red. Ognjen Sviličić

    Da nije podbacio s filmom Dva sunčana dana (i na kraju s Glasom), Sviličić bi bio od kritike najpozitivnije ocijenjen suvremeni hrvatski redatelj, no usprkos tome, riječ je o jednom od najcjenjenijih, a iza Matanića i uz Schmidta i najproduktivnijih.

    Zlatko Vidačković, FILMOVI.hr, 10. prosinca 2020.

    Napomena: Dopušteno je prenošenje sadržaja ovog feljtona uz objavu izvora i autora.

kritike i eseji