Slojevit uvid u tajne Aruačana bez patetičnih klišejnih egzotizama

12. festival etnografskog filma - EtnoFilm 2020 (11.-13.11.2020.): Razmišljajući poput planine (Thinking like a Mountain), red. Alexander Hick



  • Prikazanim kratkometražnim Onkraj ledenjaka (Beyond the Glacier, 2019) Davida Rodrígueza Muñiza o sukobima oko vode u Kirgistanu i Kazahstanu – od glečera Nebeskih planina  - masiva zapadnog Tanšana do nestajućeg Aralskog jezera te posljedičnih dramatičnih, toksičnih okolišnih promjena, za koji je šteta da nije proširen u dugu formu, kao i dugometražnim Šumski ljudi (Povo da Floresta, 2020) Rafe Calila o brazilskom aktivistu Chicu Mendesu ubijenom zbog obrane amazonske prašume, jasna je tematska poveznica ovogodišnjeg skraćenog online-izdanja EFF-a u organizaciji Etnografskog muzeja Istre –  Museo Etnografico dell’ Istria - posljedice antropogeničnih klimatskih odstupanja te nematerijalna kulturna baština; a istim se bavi i treći prikazani naslov  - Razmišljajući poput planine (2018) Alexandera Hicka.

    Mladi njemački redatelj tijekom godine dana boravi, prijateljuje i opservira južnoameričke Aruak indijance, tijekom turbulentne (post)kolonijalističke povijesti s mnogo šireg autohtono-habitacijskog područja stjerane u planine Sierre Nevade de Santa Marta; pokušalo ih se asimilirati od strane misionara kapucina pod krinkom civiliziranja divljaka – isti su uspostavili prisilne mjere zabrane govorenja vlastitog im specifičnog čibčanskog jezičnog narječja, paljene su im ritualne maske i prohibirano učenje o vlastitoj tradicijskoj kulturi, odrezana kosa, djeca su oduzimana i slana u sirotišta, prisiljeni su na ženidbe i promjene imena a mnogi su i umrli od donesenih zaraznih bolesti – mahom rubeole.



    Slijedila je jednako bešćutna i ekspanzivno-intenzivna eksproprijacija oduzimanja zemljišta, što je domoroce potaknulo na pravednu pobunu, ali i pridonijelo prolongaciji bjesomučnih višegodišnjih i dalje aktualnih oružanih sukoba kolumbijske vlade, raznoraznih paramilitarnih formacija, gerile; Narodne vojske FARC-a, narko-kartela koji su vidjeli svoj interes u plantažama svete biljke Aruačana - koke (ritualno prakticiraju tradicionalnu praksu žvakanja njena lišća), a koji su se pak time našli u doslovnoj unakrsnoj vatri, nezavidnom razarajućem vrtlogu koji je mnoge pojedince i pomeo – najpoznatiji je slučaj otmice i umorstva triju duhovnih vođa - mamoa, plaćajući visoku cijenu za očuvanje autohtonog identiteta.

    Hick sve prezentira sporom, opservacionalnom, moćnom unikatnom kamerom brata Immanuela, poetski zadivljenom pred svečanom i ujedno melankoličnom ljepotom prirode i njenih ljudi, dodatno podcrtavajući i potkrjepljujući njihovu zajedničku ranjivu sudbinu drastičnim ilustracijama arhivskih snimki, među inima i onih Esther i Gustafa Bolindera iz dvadesetih godina prošlog stoljeća. Jer, zaštita baštine i okoliša nepomirljiva je s rastućom globalizacijom i grabežljivim, nezasitnim ekonomskim interesima, pa i kultura Aruačana postaje samo atrakcijska roba za znatiželjne turiste, izložena znatiželjnim očima neznanaca, toliko udaljena od notorno ljubomornog čuvanja za sebe aruačanskog pogleda na svijet - od tog dubokog kozmologijskog, animističkog, multi-naturalističkog, gotovo antropomorfističkog indijanskog perspektivizma, koji smatra da je svaka životna forma i pojavnost obdarena dušom te da posljedično ima vlastitu svjesnost i pogled na stvari odnosno perspektivu, pa tako i sama planina.

    I sam naslov filma stoga nosi aluziju upravo na takva vjerovanja, ali jednako tako i referencu na zapažen i nagrađivani rad kanadskog antropologa Eduarda Kohna How Forests Think (2013) koji također, u skladu s domorodačkom tradicijom, prirodu percipira kao niz entiteta specifičnih afektivnih karakteristika. Aruačani njeguju duboko štovanje prema svim formama prirode, vrše predikcije vis-a-vis pjevanja ptica, komuniciraju s bićima vode umukawu, simultano držeći takvo znanje svojim istinskim blagom kojeg moraju čuvati za sebe.



    Stoga je i Hicksov uvid u njihove tajne uvijek samo fragmentaran, nikad otkriven do kraja; no takvu nedorečenost kao potencijalnu manu redatelj ipak pretvara u prednost - potičući gledatelje na vlastito istraživanje i angažman, preispitivanje navlastitih (možda predrasudnih) perspektiva o autohtonim narodima, poručujući da uvijek vrijedi boriti se za duhovne vrijednosti, usvojiti i upiti termin marranchucua – osobe koja nezajažljivo grabi a ne dijeli, na način kako ga shvaćaju Aruačani – da izaziva podsmijeh i predstavlja sramotu; na taj način stvarajući film bez patetičnih klišejnih egzotizama, a koji funkcionira slojevito - na više nivoa, načimajući brojna istinski bitna pitanja i tjerajući na konstruktivno razmišljanje.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 9. prosinca 2020.

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji