Od posrnulih veterana do neuspjelih debitanata

Kritički najneagtivnije ocijenjeni hrvatski filmski redatelji u 21. stoljeću - Feljton Hrvatski film, novinska kritika i društvo u 21. stoljeću (5.)



  • Popis najnegativnije ocijenjenih hrvatskih redatelja u 21. stoljeću ima jasnog predvodnika – to je Vicko Ruić (koji je debitirao 1995. nezavisnom, vizualnom dojmljivom art-dramom Nausikaja) s dva krajnje negativno ocijenjena filma. O Kradljivcu uspomena već je bilo riječi o tekstu u najnegativnije ocijenjenim filmovima, pa ćemo ovom prilikom spomenuti porazne kritike za Serafina, svjetioničarevog sina.
    Jurica Pavičić pisao je o filmu u povodu pulske i kino premijere u Jutarnjem listu, naglasivši da je Serafin potvrdio najgore predrasude koje publika ima o hrvatskom filmu, s krajnje neprobavljivim knjiškim dijalozima. Za njega je Ruićev film karneval pretencioznog simbolističkog blefiranja, koji se doima kao dva sata namontiranih najpoznatijih prizora iz videospotova Maje Blagdan i Doris Dragović.

    Josip Jurčić je u Večernjem listu film ocijenio kao pretenciozno dosadnu grozotu, bez jasnih likova i njihovih motivacija, u kojoj je teško pronaći i jedan element koji bi mogao zainteresirati gledatelja. Prilikom kino premijere Večernji navodi da nije u pitanju sama šupljikava fabula, koliko Ruićeva nesposobnost da obrazloži postupke svojih likova, ali i njihovo djelovanje sklopi u suvislu vremensko-prostornu cjelinu.

    Jedva prolaznu ocjenu dala je samo Andrea Radak u Jutarnjem listu, navodeći da je scenarij sklepan od motiva poznatih iz Krležine i Marinkovićeve proze: u sumrak Austrog

    ugarske u marcijalnom okruženju odrasta svjetioničarev sin vezan uz senzibilnu majku, a film ocjenjuje kao sadržajno isprazan i upakiran u efektnu spotovsku fotografiju.



    Drugi na popisu najnegativnije ocijenjenih redatelja je eksperimentalist Zdravko Mustać, koji se neuspješno okušao s igranim filmom s ostvarenjima Blizine (drama o dvoje mladih zaglavljenih u liftu i njihovoj konfrontaciji) i Vjetar puše kako hoće, prikazanima na Pulskom filmskom festivalu. Nenad Polimac u Jutarnjem je tada naveo da je Zdravko Mustać prvi put koketirao s naracijom i natrpao priču likovima, no u njegovom su prosedeu uglavnom prizori koje drugi filmaši obično izostavljaju, poput dugih nesadržajnih vožnji i praznih dramskih hodova. Arsen Oremović u Večernjem priznaje da je vidljiva namjera autora bila napraviti film u kojem se neće govoriti, glumiti, snimati i režirati kao u konvencionalnoj kinematografiji, ali Mustaćev film time nije ništa bolji, zanimljiviji i smisleniji.

    Potom slijede redatelji s po jednim ostvarenjem: mladi Ivan Livaković (o čijim Svinjarima pročitajte u tekstu o najnegativnije ocijenjenim filmovima), Petar Orešković sa Simonom Čudotvorcem (Jutarnji ga je ocijenio kao nesnosnu infantilnu papazjaniju, a Večernji kao proširenu studentsku vježbu i komediju koja nije smiješna), Srećko Jurdana sa Slučajnom suputnicom (Pavičić ga u Jutarnjem opisuje kao road movie bez rute i cilja i pornić bez seksa, a Jakov Kosanović u Slobodnoj kao niz proizvoljno spojenih epizoda režijski natrpanih u neuredan kadar i sekvencu ), te veteran Mladen Juran koji je u 21. st. snimio samo Potonulo groblje, ocijenjen od kritike kao slabo uspjeli pokušaj horora.    



    Uzimajući uobzir redatelje s dva ili više ostvarenja, treće mjesto zauzeo bi Filip Šovagović s filmovima Pušća Bistra i Visoka modna napetost. Kritičari su se prilično namučili da filmološki analiziraju Šovagovićeva ostvarenja. Tako Dragan Jurak  u Jutarnjem kaže da u teško prepričljivom sadržaju filma Pušća Bistra ima ludila, no ludilo je ovdje u stanju dezintegracije: lud je film, ali ne dovoljno, tj. nedovoljno fokusiran u svom ludilu. Jakov Kosanović u Slobodnoj Dalmaciji pak navodi da se cijela galerija likova uzajamno odnosi putem neprevladanog šuma u komunikacijskom kanalu, jer pripovjedni postupak Šovagović tek treba dovesti u dramaturški koherentan i za publiku iskustveno prihvatljiv oblik.

    Ništa bolje nije prošao ni film Visoka modna napetost, za kojeg Pavičić u Jutarnjem navodi da je riječ o kaotičnoj vreći svega u kojoj povremeno zabljesne krasna scena ili fina rečenica, no te dobre ideje potopljene su tsunamijem proizvoljnih koještarija bez zrna samokontrole. Umjetničke razloge i uzore ovog filma donekle je pokušao opravdati samo Marko Njegić koji je u Slobodnoj tvrdio da kaotična Visoka modna napetost funkcionira u sklopu nekakve svoje unutarnje (ne)logičnosti, montipajtonovskog smislenog besmisla ili besmislenog smisla.

    Na popisu slijedi Jakov Sedlar, na kojem je kritika devedesetih oštrila pera na filmovima Gospa i Četverored. U 21. stoljeću na Pulskom festivalu prikazana su samo dva njegova igrana filma, pri čemu je od sasječenog Sjećanja na Georgiju (o kojem je više riječi u poglavlju o najnegativnije ocijenjenim filmovima) bolje prošao film Milost mora o  tragičnoj sudbini obitelji koju je uništio rat, a za kojeg su se i Jutarnji i Večernji složili da je riječ o osrednjem filmu, napravljenom po američkoj recepturi. Njegov naredni film Jeruzalemski sindrom nije prikazan u Puli, a nema ni kino kritika u dnevnom tisku. Sedlar se nakon toga posvetio dokumentarcima, sve do 2020. kada u američkoj produkciji snima (još neprikazan) film Match o nogometnoj utakmici nacista i logoraša.



    Nažalost, visoko na popisu su se našla i dva veterana koja su imala vrlo uspješne ranije opuse. Fadil Hadžić, redateljski veteran i popularni kazališni komediograf koji je zadužio domaću kinematografiju filmovima Abeceda straha, Protest, Lov na jelene, Novinar i Ambasador, snimljenima od 1961. do 1984., doživio je teški fijasko kod kritike s (po ocjenama u dnevnom tisku) neduhovitim i preglumljenim komedijama Doktor ludosti i Lopovi prve klase te drvenom i zastarjelom ratnom dramom Zapamtite Vukovar.  
    Krsto Papić, kojeg je kritika hvalila zbog njegovih kultnih dokumentaraca Specijalni vlakovi i Mala seoska priredba, kao i igranih Lisica, Izbavitelja i Predstave Hamleta u Mrduši Donjoj, pa i filmovima u devedesetima Priča iz Hrvatske i Kad mrtvi zapjevaju, potonuo je kod kritike s bezličnim i nenadahnutim hororom Infekcija te komornim i stilski nedefiniranim Cvjetnim trgom.

    Zlatko Vidačković, FILMOVI.hr, 5. prosinca 2020.

    Napomena: Dopušteno je prenošenje sadržaja ovog feljtona uz objavu izvora i autora.

kritike i eseji