Između kreativnih vrhunaca, produktivnosti i kvalitativne ujednačenosti

Kritički najpozitivnije ocijenjeni hrvatski filmski redatelji u 21. stoljeću - Feljton Hrvatski film, novinska kritika i društvo u 21. stoljeću (4.)

  • Fine mrtve djevojke, red. Dalibor Matanić

    Sastavljanje liste najpozitivnije ocijenjenih hrvatskih filmskih redatelja u 21. stoljeću složen je zadatak, jer je teško istim mjerilima vrednovati redatelje koji su u tom vremenu snimili samo jedan ili dva filma ili više. Stoga ih nećemo stavljati u istu kategoriju, a redoslijed sažetog predstavljanja njihove valorizacije bit će kvantitativni.   

    Najproduktivniji hrvatski redatelj 21. stoljeća nedvojbeno je Dalibor Matanić, koji je do sada snimio jedanaest dugometražnih igranih filmova, od kojih je deset do sada prikazano u Hrvatskoj (jedanaesti film Zora imao je međunarodnu premijeru u Tallinu). Redatelj, koji je karijeru započeo 2000. godine komedijom Blagajnica hoće ići na more, najveći uspjeh kod kritike (a i festivalski) postigao je sa Zvizdanom (2015.), koji je proglašen njegovim kreativnim vrhuncem te Finim mrtvim djevojkama (2002.) koje su označile svojevrsnu prekretnicu u hrvatskom filmu. Vrlo dobro su ocijenjeni njegovi filmovi Kino Lika, Volim te, Ćaća i Majstori, slabije 100 minuta Slave i Majka asfalta, a najslabije je ocijenjen njegov niskobudžetni horor Egzorcizam. Matanić je hrabro radio i nezavisne i televizijske filmove sa skromnijim budžetima, ali često je i u takvim uvjetima snimio vrsna ostvarenja.

    Drugi redatelj po produktivnosti u 21. stoljeću je Branko Schmidt sa 6 naslova (pri čemu treba spomenuti da je Schmidt još u prošlom stoljeću snimio 5 filmova, počevši od filma Sokol ga nije volio iz 1988., kojeg su u devedesetima slijedili Đuka Begović, Vukovar se vraća kući, Božić u Beču i Srce nije u modi, pri čemu zadnja tri kritika nije osobito voljela). Njegova nostalgičarska romantična drama Kraljica noći dobila je srednje ocjene, a njegov uspon kod kritike počinje sa socijalno kritičkim filmovima - Put lubenica, Metastaze, Ljudožder vegetarijanac i Agape. Nešto slabije kritike dobila je pak njegova TV-drama Imena višnje.       

    Oprosti za kung fu, red. Ognjen Sviličić

    Na trećem mjestu po produktivnosti je Ognjen Sviličić sa filmova u 21. st. (izjednačen sa Schmidtom ako ubrojimo i šesti, tv-komediju Ante se vraća kući iz 2001. koja nije došla ni do Pule ni do kina). Sviličić je debitirao igranim filmom - komedijom Da mi je biti morski pas (1999). Kritika je vrlo dobro prihvatila njegove filmove Oprosti za kung fu, Armin i najbolje Takva su pravila, dok su slabije prošla Dva sunčana dana i Glas. Posebno hvaljeni bili su Sviličićevi scenariji, pa nije čudo da je pisao scenarije i drugim redateljima.

    5 filmova, ako osim 4 samostalna dugometražna igrana u popis ubrojimo i omnibus Sex, piće i krvoproliće u kojem je bila najzapaženija njegova epizoda, snimio je i Antonio Nuić. Kritika je vrlo dobrim ocjenama popratila njegove filmove Sve džaba, Kenjac i Mali, dok je nešto slabije primljen film Život je truba.

    Četvrto mjesto, sa 4 filma u 21. stoljeću dijele petorica redatelja: Radić, Ogresta, Brešan, Ostojić i Marasović. Pokojni veteran Tomislav Radić je nakon slabo ocijenjenog Holdinga (2001.) doživio velike pohvale kritike za filmove Što je Iva snimila... i Kotlovina, dok je nešto slabije prihvaćen film Tri priče o nespavanju.

    Zrinko Ogresta (koji je u devedesetima snimio socijalne drame Krhotine, Isprani i Crvena prašina) kontinuirano za svoje filmove dobiva vrlo dobre ocjene kritike. Hvaljeni su njegovi filmovi Tu, Iza stakla i S one strane, a samo nijansu manje njegov minimalistički film Projekcije koji je ocijenjen kao hrabar eksperiment. Kritika njegove filmove smatra promišljenima, a estetiku dosljednom: redatelj je to bez kvalitativnih i estetskih oscilacija.

    Vinko Brešan (koji je u devedesetima bio najgledaniji hrvatski redatelj s hit-komedijama Kako je počeo rat na mom otoku i Maršal) također ima kontinuiranu, ujednačenu podršku kritike za sve svoje filmove. Kao i kod za nijansu hvaljenijeg Ogreste, svi njegovi filmovi u 21. stoljeću imaju prosječno vrlo dobru ocjenu kritike, premda je riječ o žanrovski i stilski različitim ostvarenjima, od ratnih i poratnih drama Svjedoci i Nije kraj do crnih komedija Svećenikova djeca i Koja je ovo država.  

    Halimin put, red. Arsen Anton Ostojić, 2012.

    Arsen Anton Ostojić najveće pohvale kritike dobio je za svoj debitantski crno-bijeli film Ta divna splitska noć (2004.) koji je ocijenjen odličnim stilskim osvježenjem hrvatskog filma. Vrlo dobre kritike dobile su njegove drame o ratnim i obiteljskim traumama Ničiji sin i Halimin put, a dobre njegov posljednji, nezavisno-producirani film F20.

    Nevio Marasović za svoja 4 filma dobio je solidne kritike, između dobrih i vrlo dobrih, pri čemu je vrlo dobro prošao Comic sans, a uglavnom dobre kritike dobili su njegovi nezavisno-producirani filmovi - postapokaliptični The Show Must Go On, te drame Vis-à-vis i Goran.

    Konačno, s tri ostvarenja u 21. stoljeću su veteran Rajko Grlić, Kristijan Milić i Zvonimir Jurić. Rajko Grlić (koji je debitirao još 1974. filmom Kud puklo da puklo) za sva tri filma ima vrlo dobre ocjene kritike, koje idu uzlazno od regionalne komedije Karaula, ljubavne drame Neka ostane među nama do najhvaljenije drame Ustav Republike Hrvatske. Kristijan Milić (koji je debitirao u omnibusu 24 sata 2002.) odlične kritike dobio je za svoje ratne filmove Broj 55 i Živi i mrtvi, ali je podbacio crno-bijelom art-dramom Mrtve ribe. Zvonimir Jurić podbacio je svojim debitanstkim filmom Onaj koji će ostati neprimijećen, nešto bolje kritike dobio je za Kosca, a najbolje za Crnce koje je režirao zajedno s Goranom Devićem.  

    Među redateljima s dva filma najpozitvnije kritike dobili su Bobo Jelčić (bolje za Obranu i zaštitu nego za Sam samcat) i Danilo Šerbedžija (bolje za Terezu 37 nego za 72 dana), a solidne (između dobrih i vrlo dobrih) Snježana Tribuson za filmove Ne dao bog većeg zla i Sve najbolje.  

    Od redatelja s jednim filmom, najpozitivnije kritike dobili su, redoslijedom od najhvaljenijih: Hana Jušić (Ne gledaj mi u pijat), Ivan Salaj (Osmi povjerenik), Ivona Juka (Ti mene nosiš, omnibus Neke druge priče), Dana Budisavljević (Dnevnik Diane B.), Goran Dević (Crnci), Damir Čučić (Pismo ćaći), Hrvoje Hribar (Što je muškarac bez brkova?) i Igor Šeregi (ZG80).

    Zaključno, među redateljima s tri i više filmova u 21. stoljeću najhvaljeniji su bili Rajko Grlić, Ognjen Sviličić, Zrinko Ogresta, Vinko Brešan, Antonio Nuić, Arsen Anton Ostojić, Dalibor Matanić i Kristijan Milić, s napomenom da su prema ocjenama kritike kvalitativno najujednačeniji opus imali Grlić, Brešan i Ogresta. Detaljnije o kritičkoj valorizaciji njihovog opusa možete pročitati u posebnim tekstovima o svakom od njih u ovom feljtonu.   

    Zlatko Vidačković, FILMOVI.hr, 4. prosinca 2020.

    Napomena: Dopušteno je prenošenje sadržaja ovog feljtona uz objavu izvora i autora.

kritike i eseji