Uzbudljiva i rijetko viđena građa, iznimne kulturno-povijesne vrijednosti

14. Pssst! Festival nijemog filma (6.-7. studenog 2020.): Hrvatska nijemofilmska baština - Etnografski filmovi Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu: Kuhanje mlijeka vrućim kamenjem, Pletenje jalbe, Pogreb na saonicama, Prevlačenje drvene kuće, red. Milovan Gavazzi, Fašnik u Međimurju, red. Katica Benz-Bošković

  • Milovan Gavazzi (1895-1992)Etnolog i etnomuzikolog svjetskog značaja, otac hrvatske etnologije - Milovan Gavazzi (1895-1992), ujedno pionir domaće etnološke kinematografije, na 14. festivalu nijemog filma predstavljen je u bloku filmova nijemofilmske baštine (uz klavirsku pratnju Vitomira Ivanjeka) izborom naslova Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu a u suradnji s Hrvatskom kinotekom, odjelom Hrvatskog državnog arhiva. U prikazanim uracima vidljivo je Gavazzijevo striktno znanstveno zanimanje za tradicijske materijalno-duhovno-etičko-socijalne ruralne aspekte i njihov praslavenski kulturni sloj, poglavito ogledane u autorovoj odluci izostavljanja tona, koji je u vrijeme nastajanja prezentiranih djela već itekako postojao – on naime isključivo opservira i putem preciznih koncentriranih zapisa prezervira pučke još žive ali osipajuće i nestajuće kulturalne oblike, rečene zapise pretvarajući u puki metodološki alat za istraživalački rad.

    U dvominutnom Kuhanju mlijeka vrućim kamenjem (1931) bilježi drevnu tehniku kuhanja odnosno zagrijavanja hrane bez njenog izravnog izlaganja plamenu, postavljanjem kamenja na direktan izvor topline, poput ognjišta, evocirajući poznate priče Kamena juha i Klinčorba, kao i suvremenu gurmansku kuhinju inspiriranu kulinarskom baštinom sirotinjskih morskih juha prošlosti. U također dvominutnom Pletenju jalbe (1935) Gavazzi snima proces starinske tekstilne tehnike pletenja ženskih kapica - jalbi, izvornih dijelova narodnih nošnji udanih žena ozaljskoga područja, koje se izrađuju na lucanj – okvir ili stalak s pet do osam daščica, pred kojim se sjedi i izrađuje pletivo.

    U začudnom dvominutnom Pogrebu na saonicama (1935), sa sprovodom u kojem se preminulog prevozi na saonicama, evidentira i običaj prolijevanja vjedra vode nakon odlaska pogrebne povorke iz kuće. U dvanaestominutnom Prevlačenju drvene kuće (1967) pak sa snimateljem Andrijom Stojanovićem, Gavazzi pokazuje nevjerojatno fizičko premještanje turopoljske kuće pomoću raznih drvenih pomagala, kojima su vlekači stajna prevlačili - premještali kuće. Peti, najdulji prikazani naslov hrvatske nijemofilmske baštine bio je dvadeset-trominutni Fašnik u Međimurju Katice Benz-Bošković (1968), snimatelja Andrije Stojanovića, o i danas preživjelom pokladnom običaju međimurskog Turčišća, kod kojeg je prvenstveno zanimljivo da se ne maskiraju djeca nego odrasli, no promotrimo li ga kao evidentan relikt poganskih rituala, animističko-totemističkih kultova i apotropejske magije, jasno je i zašto.



    Za ovaj karnevaleskni rudiment prošlosti karakteristične su ručno izrađene groteskne zoomorfne drvene maske – lafre, poput lampe birkon s izduženom njuškom, ušima i mahom ovnujskim rogovima te likovi – zastrašni zvončari naphanci odjeveni u široku odjeću ispod koje je nagurana (naphana) slama, pikači koji čičcima i korbačima bodu ljude, fingiranom opscenošću prizivajući fertilitet, čaplje krave koje se nose na štapu pokrivene platnom te drvenom čeljusti proizvode karakterističan zvuk, a učestalo je i muziciranje na prdi - keramičkoj posudi s komadićem trske i presvlakom od svinjskog mjehura. Svime navedenim može se zaključiti kako je predstavljena izuzetno uzbudljiva i rijetko viđena građa, iznimne kulturno-povijesne vrijednosti.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 30. studenog 2020.

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji