Odraz novih životnih okolnosti

18. Zagrebački filmski festival, 8.–15. studenoga 2020.; Kockice – natjecateljski program kratkih hrvatskih filmova

  • <em>U šumi</em>, red. Sara Gregurić

    Kao i sve na ovogodišnjem punoljetnom izdanju Zagrebačkoga filmskog festivala, i jubilarno 15. izdanje vrlo popularnoga programa hrvatskih kratkih igranih filmova Kockice održalo se online, i to posve besplatno za sve, te privuklo iznimno velik broj gledatelja na već popularnoj internetskoj platformi croatian.film na kojoj se i inače domaći kratkiši prikazuju.

    Selektirano je sedam filmova, od kojih su samo dva profesionalna, producirana izvan visokoobrazovnih ustanova (Bepo i Ništa ja tebi ne govorim, samo kažem). Ostali su u produkciji zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti, dakle studentski uradci - bilo vježbe, bilo (pred)diplomski završni radovi, u kojima se najčešće primjećuje utjecaj profesora mentora. U njima uglavnom glume profesionalni glumci i to mahom mlađi. Tematski su filmovi raznovrsni, ali svi s dobrom fotografijom. Ono što spaja većinu jesu uvjeti pod kojima su nastali i vrijeme u kojem su nastajali, što se više-manje odrazilo na produkciju. Naravno, riječ je o pandemiji koronavirusa i epidemiološkim mjerama koje su promijenile način života cijeloga čovječanstva. A baš u pobjedničkom filmu U šumi prvi put na ekranima vidimo likove s maskama i život u karanteni.

    <em>Ništa ja tebi ne govorim, samo kažemu</em>, red. Sanja Milardović

    Ove godine su dva filma režirale žene, i to iz istoga grada - Rijeke, i upravo je njihove filmove žiri nagradio. Pobjednik i dobitnik Zlatnih kolica jest film U šumi Sare Gregurić, njezin završni preddiplomski rad na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti i njezin prvi film koji se prikazao u Kockicama. Posebno priznanje pripalo je Sanji Milardović – redateljici, glumici, scenaristici – za film Ništa ja tebi ne govorim, samo kažem, u profesionalnoj produkciji Hrvatske i Francuske. A njezin je pak prvijenac Tek tako prikazan u Kockicama na 12. Zagrebačkom filmskom festivalu.

    Tako su ove godine riječke redateljice postigle velik uspjeh i promovirale svoj grad. Čak i doslovce u nizu rijetko viđenih u filmovima eksterijera grada Rijeke i okolice, podastiru se ljepota i bogata raznolikost koje mogu biti dobre filmske lokacije i doprinos hrvatskoj filmskoj industriji. To se odnosi na film Ništa ja tebi ne govorim, samo kažemu kojem lik djevojke Zrinke dolazi u svoj rodni grad kako bi snimila zanimljiva mjesta za film u nastajanju. U šumi pak gledatelje vodi vlakom u Gorski kotar, gdje se u njegovoj lijepoj prirodi radnja zbiva. Mora se naglasiti da oba filma imaju jako lijepu fotografiju, vrlo dobro kadriranu, koja često preuzme gotovo samostalnu ulogu i montažni predah u radnji, ali dramaturški opravdan. Oba filma imaju po dva glavna lika, čiji je odnos vrlo osjetljiv.

    <em>Devet mjeseci</em>, red. Josip Lukić

    U filmu U šumi dvoje mladih, djevojka Saša i mladić Filip, odlaze u vrijeme karantene u Gorski kotar. Iako izolirani zbog pandemijskih razloga, očekivalo bi se da će produbiti svoj odnos i postati bliskiji par. Međutim, događa se suprotno.Izbijaju na vidjelo osobine koje ih bolno razdvajaju, a vremena za razmišljanje o sebi i svojim željama u životu imaju i previše. Glumica Lana Meniga utjelovljuje Saru, a splitski glumac Josip Ledina Filipa, te time u riječko okruženje unosi dio već godinama vrlo uspješnih mladih dalmatinskih filmaša prisutnih u Kockicama.

    Potraga za zanimljivim eksterijerima Rijeke otkriva i mijenja odnos likova kćeri i majke, Zrinke i Tanje, koje utjelovljuju Iva Šimić Šakoronja i Olivera Baljak u filmu Ništa ja tebi ne govorim, samo kažem. Na početku osoran i prilično nesuvisao odnos dobiva novo svjetlo kada Zrinka počne primjećivati promjene u majčinu ponašanju. Scenarij i dijalozi, pogotovo koji se odnose na društvene promjene koje se zrcale u izgledu grada, jako su dobri. Međutim, završnica djeluje vrlo nategnuto i patetično, tako da smanjuje dotadašnju uvjerljivost.

    <em>Angina pectoric</em>, red. Filip Mojzeš <em>Bepo</em>, red. Filip Antonio Lizatović

    Svestrani splitski filmaš Josip Lukić, koji se osim režije okušao kao scenarist i glumac već u nizu autorskih filmova, i igranih i dokumentarnih, a na kraju je studija režije na zagrebačkom ADU-u, predstavio se dobrim filmom Devet mjeseci. To je igrani film, ali s dokumentarističkim prosedeom, gotovo mali filmski esej o protoku vremena i ljudima u njemu, bez narativne provodne crte, bez čvrste radnje. Ono što spaja jest malo štene, kućni ljubimac, uz kojeg je vezano i značenje naziva filma. Josip Lukić igra glavnu ulogu mladića koji boravi dulje u rodom gradu gdje je, neizravno rečeno, ostao zbog pandemijskih razloga. Za ostale likove uzima članove svoje obitelji i kolege s ADU-a. Fotografija je jako dobra, a posebice u čestim i mnogobrojnim kadrovima i scenama vjetra koji savija grane drveća i visoku travu, uprizorujući tako protok vremena koji simbolički savija i mijenja ljudske navike i živote. Snimatelj je Marinko Marinkić, stalni Lukićev suradnik. A Josip Lukić cijeli scenarij sažima u jednoj rečenici: „Grane smo na vjetru“.

    Iz Splita dolazi i Filip Antonio Lizatović koji je u produkciji Blank_filmski inkubator snimio film Bepo. To je film s dobrim scenarijem, dramaturški najbolje osmišljen u zatvorenu cjelinu od svih ovogodišnjih filmova u programu Kockice, te redateljski precizno vođen. Teksta i nema puno, nego je najviše vizualno prikazana i ispričana fabula. Posebno se glumački ističe dječak Val Krušić u naslovnoj ulozi, kojemu je to filmski debi. Uz njega je dobar glumac Frano Mašković, što se nažalost ne može reći i za ostatak glumačke ekipe. Riječ je o zapuštenom dječaku koji otkriva tajnu maminoga novog dečka, a glavnina se odvija u okrilju noći.

    Vrlo dobru atmosferu filmu Angina pectoris Filipa Mojzeša stvaraju izvrsna kamera Tomislava Sutlara kadriranjem i planovima i eksterijera i interijera, te scenografija koja oslikava društveni status prikazane obitelji. U tome se odvija unutarnja moralna bitka lika liječnika Zorana koji razmišlja o vlastitomu nedjelovanju, a dobro ga glumi Jerko Marčić.

    <em>Stanar</em>, red. Borna Zidarić <em>Sparina</em>, red. Petar Vukićević

    O nemoralnom načinu rješavanja duga za stanarinu i vrlo čestom neodgovornom odnosu današnjih mladih, jest studentski film Stanar Borne Zidarića s Rokom Sikavicom u glavnoj ulozi.

    Atmosferičan je film Sparina Petra Vukićevića sa zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti, smješten u Split, njegov rodni grad, te samo s malim naznakama zapleta i otvorenim krajem. Fotografija ima bitnu ulogu. Za ljetnih vrućina kućica s vrtom i zelenilom naizgled je dobar dom djevojke Roze koja traži sustanarku. Karmen pak traži sigurno utočište. Problem zlostavljanja u vezi naznačen je diskretno, kao što i diskretno manipulira mladić zlostavljač, kojeg glumi Paško Vukasović. Tema je vrlo važna i teška, ali vrlo lapidarno prikazana, ostavljajući gledateljima da sami zaključuju.

    Dva su filma u hrvatskoj manjinskoj koprodukciji bila u programu Međunarodnih natjecateljskih filmova. To su islandski Svi psi odlaze (Allir Hundar Deyja / All Dogs Die) Ninne Pálmadóttir, snimljen na Islandu izvrsnom fotografijom, o prihvaćanju smrtnosti, te mađarski Srna (Deer) Istvána Hevesija, s odgovarajućom uglavnom mutnom fotografijomkao što je i mutno i različito opažanje istoga događaja.

    © Marijana Jakovljević, FILMOVI.hr, 25. studenog 2020.

Piše:

Marijana
Jakovljević

kritike i eseji