Dobri koncepti i angažirane teme

ZagebDox – Međunarodni festival dokumentarnog filma – Specijalno izdanje, 4. - 11. listopada 2020.; Regionalna konkurencija

  • <em>Euforija postojanja</em> (<em>The Euphoria of Being</em>) red. Réka Szabó

    Budući da je pandemija odgodila mnoge filmske festivale, ovogodišnji ZagrebDox održao se najesen uživo s gledateljima uz stroge epidemiološke mjere, a nazvan je Specijalno izdanje u nadi da će biti jedino takvo. To je razlog zašto se sveo na samo dva natjecateljska programa, međunarodnu i regionalnu konkurenciju, uz dva popratna. No to nije umanjilo velik broj dobrih filmova koji su prikazani. U Regionalnoj konkurenciji bilo je četrnaest filmova, od kojih tri hrvatska i jedna hrvatska koprodukcija. Vrlo je zanimljiv i raznolik koncept filmova, te redateljski pristup koji uveliko određuje autorski pečat filmova. U takvoj poetici i postignutoj estetici očituje se umjetnička crta film.

    U tomu prednjači mađarski debitantski film Euforija postojanja (The Euphoria of Being) redateljice Réke Szabó, koji donosi plesni pogled na traumu holokausta i koji je dobio posebno priznanje žirija Movies That Mattter, za najbolje promicanje ljudskih prava. To je poetski, lirski i umjetnički film, unatoč važnoj i teškoj temi. Upravo je u tomu vrijednost Euforije postojanja – plesnim izričajem i stvaranjem predstave ispričana je osobna trauma Eve Fahidi, koja je to prvo iznijela u memoarima The Soul of Things, te je ujedno jedinstven podsjetnik na strahote holokausta. Ona danas ima gotovo 95 godina i još uvijek pleše u predstavi s mladom plesačicom Emese Cuhorku, koja glumi njezinu mlađu sestru stradalu u holokaustu, što se dogodilo i njihovim roditeljima. Cijeli proces na stvaranju predstave Sea Lavender, i njezina prva izvedba, snimani su pomno, vrlo delikatno, kamerom koja je zabilježila fascinantne fotografije i prelijevanje snimki, stvarajući doista poseban poetski svijet u kojem Eva vrlo suptilno govori o sebi, svome životu i traumi s kojom mora živjeti. Usto je dirljivo prikazan i povjerljiv odnos, bitan za stvaranje predstave, između plesačicâ i redateljice.

    <em>Jedna od nas</em>, red. Đuro Gavran

    Upravo je odličan koncept i redateljski pristup vrlo osjetljivoj temi redatelja Đure Gavrana u hrvatskom dokumentarcu Jedna od nas, dobitnika posebnog priznanja u Regionalnoj konkurenciji, dokaz autorove savjesnosti, te minimalistički dobro uporabljenoga filmskoga jezika, čime je film dobio i poetski i estetski sklad. Posebice je to bilo teško autoru, jer se i nehotice našao unutar priče, pa je i insiderski djelovao. To je komorna drama koja se odvija jedne večeri na proslavi godišnjice mature. Kamera prati razgovor školskih kolega, a to prekidaju rečenice iz elektroničke poruke školske kolegice, koju su svi dobili, ali ona nije došla. Time se gledatelju postupno otkriva problem, da bi na kraju cjelovito bio izgovoren njezinim glasom u offu. Osim precizne montaže, ritmu filma i cjelokupnom ugođaju uvelike pridonosi dojmljiva i decentna glazba Maka Murtića. Riječ je o seksualnom zlostavljanu u obitelji, a film stavlja u središte kako o tomu govoriti i reagirati, posebice kad su četiri godine bili u istom razredu. Nevjerica, šok i teškoće u otvaranju bolne teme za koju su tek doznali…

    I još se jedan hrvatski dokumentarac ističe konceptom i strukturom priče, te ubacivanjem igranih dijelova kojim se prikazuje ono što nije moglo biti dokumentaristički snimljeno, te se približava hibridnom uratku. Riječ je o filmu Nun of your business Ivane Marinić Kragić, koji je dobio nagradu publike.

    <em>Povuci-potegni</em>, red. Neven Hitrec <em>A sad se spušta veče</em>, red. Maja Novaković

    Kad govorimo o hrvatskim filmovima u Regionalnoj konkurenciji, onda valja reći da je dokumentarac Povuci-potegni Nevena Hitreca nažalost predug i razvučen, i gledatelje zbog toga lako iritira te stvara želju da odustanu od gledanja. Da je kraći, do trideset minuta umjesto 61 minute, bio bi puno efektniji i zanimljiviji u tematiziranju lošeg školskog sustava i lošeg kućnog odgoja, što je prikazano na primjeru jedne obitelji i njihove devetogodišnje kćeri.

    A dokumentarac Govori da bih te vidio Marije Stojnić u hrvatskoj koprodukciji, u bîti je (pre)dug filmski esej o Radio Beogradu, premda prikazuje i vrijednu arhivsku građu.

    <em>Siddhartha</em> (<em>Noci sonanti</em>) red. Damian Giacomelli i Lorenzo RaponiFilm koji je pobjednik u Regionalnoj konkurenciji i dobitnik čak triju nagrada, jest rumunjski Naš dom u divljini (Acasa, my home) Radua Corniciuca. Nagrađen je Velikim pečatom u toj kategoriji, nagradom međunarodnog udruženja filmskih kritičara FIPRESCI, te Malim pečatom za najboljeg mladog redatelja do 35 godina. To je film s iznimno dobrom i lijepom fotografijom prirode, te suptilnim kadriranjem protagonista u praćenju njihova života tijekom četiri godine, postupno gradeći narativnu crtu i vrlo dirljivo zatvarajući cjelinu u odjavnoj špici. Riječ je o obitelji s devetero djece koja živi u području močvarne dunavske delte blizu Bukurešta. To će se područje pretvoriti u nacionalan park, pa se oni moraju odseliti u grad i započeti život na koji se tek moraju naviknuti. No prikazani su s velikom pažnjom i suosjećanjem, bez osuđivanja i moraliziranja, naznačujući njihovu međusobnu ljubav i slobodu življenja u nepristupačnom krajoliku u skladu s prirodom. A sve to stvara empatiju kod gledatelja.

    Još su dva filma prikazala život s prirodom. Jedan je srpski A sad se spušta veče Maje Novaković, vrlo jednostavan, lirski, o gorko-slatkom životu dviju starica i običajima u istočnoj Bosni daleko od grada. Drugi je pak talijanski Siddhartha (Noci sonanti) redateljskog dvojca Damiana Giacomellija i Lorenza Raponija. Prikazuje odrastanje i školovanje dječaka Siddharthe dok živi s ocem u divljoj prirodi, daleko od civilizacije, te njegove kasnije nedoumice i odluke.

    <em>Colectiv</em>, red. Alexander Nanau

    Vrlo je zanimljiv i gotovo poput krimića napet rumunjski dugometražni dokumentarac, čak 109 minuta, Colectiv Alexandera Nanaua. Pokazuje važnost istraživačkoga novinarstva, bez ikakva senzacionalizma, u razotkrivanju korupcije u rumunjskom zdravstvenom sustavu. Riječ je o posljedicama požara u noćnom klubu Colectiv u Bukureštu 2015. godine. Taj bi se događaj, na temelju dokumentarca, veoma lako mogao razviti u scenarij igranoga filma. Potencijal dobrog igranog filma ima slovensko-talijanski dokumentarac Kći Camorre (Figlia di Camorra) Siniše Gačića, zbog vrlo intrigantne teme i glavne protagonistice. Naime, riječ je o vrlo snažnoj i energičnoj ženi Cristini Pinto, koja nakon izlaska iz zatvora svojim teškim karakterom uništava međuljudske odnose, iako ima najbolje namjere. Ona već u dokumentarcu katkad ostavlja dojam i nedoumicu glumi li to ili je doista takva.

    Tematski je zanimljiv bosanskohercegovački film Bugarski san Srđana Šarenca, koji na primjeru jedne žene prikazuje sve veći broj njemačkih umirovljenika koji se preseljavaju u Bugarsku kako bi mogli dostojnije živjeti, jer im to mala mirovina u Njemačkoj ne dopušta.

    <em>Kći Camorre</em> (<em>Figlia di Camorra</em>), red. Siniša Gačić

    Prikazani su još austrijsko-francuski film Kretanje obližnje planine (Bewegungen eines nahen Bergs) Sebastiana Brameshubera o neobičnom povezivanju dvaju kontinenata, te dva kratka dokumentarca – sjevernomakedonski Zauzdane oluje (Locked Storms) dviju redateljica Vanje Dimitrove i Natashe Dimitrevske, o ženama u zatvoru i ustanovi za mentalno oboljele, te bosanskohercegovački U zraku (Airborne) Jasmile Žbanić, o strahu od putovanja zrakoplovom njezina muža, kao posljedicom rata devedesetih godina prošloga stoljeća, uz što je ispričana i njihova ljubavna priča.

    Zanimljiv je podatak da su čak dva filma iz Regionalne konkurencije nominirana za nagradu Europske filmske akademije za najbolji dokumentarni film, Europskog OscaraNaš dom u divljini i Colectiv.

    © Marijana Jakovljević, FILMOVI.hr, 16. studenog 2020.

Piše:

Marijana
Jakovljević

kritike i eseji