Demonstracija velike likovno-animacijske kreativnosti

30. Svjetski festival animiranog filma – Animafest Zagreb, 28. rujna - 3. listopada 2020.; Hrvatski filmovi u natjecateljskim programima

  • <em>Arka</em>, red. Natko Stipanićev

    Uvijek je zanimljivo vidjeti koji se hrvatski kratki animirani filmovi natječu u Animafestovim programima, jer su prikaz i dokaz trenutačne hrvatske animirane produkcije, više ili manje uspješne. No općenito se može reći da su pokazali veliku likovno-animacijsku kreativnost, uporabili razne tehnike, bili na granici s eksperimentalnim filmom, a brojčano prednjače filmovi nastali u produkciji Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, dakle studentski radovi, u odnosu na profesionalne uratke. Bilo je i nekoliko koprodukcija.

    Najprestižniji je ulazak u Veliko natjecanje kratkometražnih filmova, gdje su bila četiri domaća filma. Tri su doista izvrsna i opravdano su se ondje našla: Arka Natka Stipanićeva, Ubojstvo u katedrali redateljskoga dvojca Matije Pisačića i Tvrtka Rašpolića i animirani videospot The Closing Door Lucije Mrzljak. Četvrti je Thoomas ispod doline divljih vukova Chintis Lundgren u koprodukciji s Estonijom i Francuskom. To je solidan film, ali posve u stilu autoričinih dosadašnjih filmova i predstavlja varijaciju na temu, ne donosi ništa nova i doima se kao jedna od epizoda serijala koji će vjerojatno nastati. Zato bi bilo sasvim dovoljno da je bio samo u programu Natjecanje hrvatskih filmova.

    <em>The Closing Door</em>, red. Lucija Mrzljak<em>Ubojstvo u katedrali</em>, red. Matija Pisačić i Tvrtko Rašpolić

    A i u Natjecanju studentskih filmova posve zasluženo našao se razigran, raspjevan, maštovit, duhovit, erotičan, pa i poučan, izvrstan diplomski film Cockpera Kate Gugić. Ona je spretno i humorno spojila Ezopovu basnu o borbi pijetlova i operu, te to pretvorila u dinamičnu igru zavođenja, nadmetanja i oholosti u životinjskom svijetu, personificirano-alegorijski ljudskom, sve u ružičastim tonovima, s vrlo karikiranim ali simpatičnim likovima. Time je osvježila hrvatsku kinematografiju animiranih filmova i dala naslutiti da će ubuduće biti autorica dobrih uradaka.

    Najboljim hrvatskim filmom proglašen je Arka Natka Stipaničeva, prikazan i nagrađivan na mnogim festivalima. Samozatajni Stipaničev samozatajno je najavio film samo kao djelo o velikom kruzeru koji plovi morem, prepuštajući shvaćanja i tumačenja gledateljima. No to je iznimno dobar, mudar, inteligentan film koji s referencama na biblijsku arku i suvremenu stvarnost bezbrojnih kruzera, prikazuje takav veleban brod i putnike na njemu kao simboliku današnjega načina života, ljudi, društva i puta kojim idu, s dozom apsurda, crnog humora, nadrealizma, te anticipirajući propast uz svirku orkestra, kao u Titaniku. Umjerena je ritma i tempa, donekle meditativan, ali jasne dramaturgije i suptilne režije, te prikladna kolorita. Naizgled jednostavan, u sebi krije pomno osmišljenu i poetiku i estetiku. Bez dijaloga je, ali s glazbom snažne simbolike, što mu olakšava razumijevanje diljem svijeta. Jedan je od onih filmova minimalističkoga prosedea koji itekako dokazuje da je manje u bîti više.

    <em>Cockpera,</em>, red. Kata Gugić<em>Grmljaaav</em>, red. Ivana Guljašević Kuman

    Posebno je likovno lijep i zanimljiv, s odlično oslikanom pozadinom, scenografijom u tamnim tonovima, dobrim i duhovito osmišljenim likovima, animirani film Ubojstvo u katedrali redateljskoga dvojca Matije Pisačića i Tvrtka Rašpolića, koji su i montažeri. Pisačić je k tome osmislio likove, scenografiju i kompoziting. Film je uistinu vizualno odličan, u prikladnim jarkim crveno-zemljanim bojama i zagasitim tonovima. Nastao je prema pripovijetci Mime Simić, koja je s Jasnom Žmak i Matijom Pisačićem scenaristica. Simpatična je to parodija na kriminalističko-detektivske romane i filmove. Dokaz je nastavka uspješne hrvatske animacije, a prikazan je na mnogim festivalima. Uz Arku, najcjelovitiji, najraskošniji i najbolji uradak na jubilarnom Animafestu.

    Prošlogodišnja pobjednica Lucija Mrzljak, čiji je film Demonstracija briljantnosti u 4 čina lani nagrađen kao najbolji hrvatski film na Animafestu, ove se godine predstavila sjajnim animiranim videospotom The Closing Door u vlastitoj produkciji. Vrlo efektno, a opet i jednostavno, likovno-vizualno osmislila je istoimenu pjesmu Glena Hansarda u crno-bijelom filmu, pomalo u retro-stilu, istančano prateći ritam i tempo glazbe.

    Ukupno je u Natjecanju hrvatskih filmova prikazano devetnaest kratkih animiranih filmova, te jedan u Natjecanju dječjih filmova. To je Grmljaaav u kategoriji od četiri do sedam godina, Ivane Guljašević Kuman, koja predano, poučno i trajno stvara za najmlađe. Sada je u nešto više od dvije minute prikazala „životni ciklus kišnog pljuska“, prirodnu pojavu od kapi do oblaka i natrag.

    <em>Prirodan odabir</em>, Aleta Raič<em>Im Not Feeling Very Well</em>, red. Sunčana Brkulj

    Posebno priznanje pripalo je Marku Dješki za Sve te senzacije u mom trbuhu (All Those Sensations in my Belly), u hrvatsko-portugalskoj koprodukciji. Može se još izdvojiti film u bosanskohercegovačko-hrvatskoj produkciji Prirodan odabir Alete Raič. To je vizualno dobar, klasično crtan i tematski zanimljiv film o usamljenosti, melankoliji, slobodi i ljudsko-životinjskim odrednicama. Usto valja spomenuti i animirano-dokumentarno-eksperimentalan film Događaji koje treba zaboraviti Marka Tadića, o prošlim vremenima, ljudima, zaboravu i mogućem sjećanju. Također treba navesti i vrlo kratak ali efektan crtić I'm Not Feeling Very Well Sunčane Brkulj, koji je bio i u studentskom programu u Annecyju.

    Ostali filmovi su više-manje samo prikaz godišnje produkcije hrvatskih animiranih filmova te uporabljenih tehnika animacije i filmskoga jezika u osmišljavanju i dočaravanju scenarija, gdje je bilo izleta u hibridne uratke.

    Izvan konkurencije prikazan je prvi animirani dugometražni film Slučajna raskoš prozirnog vodenog rebusa Dalibora Barića, kao hrvatska premijera. Svjetsku premijeru imao je u Annecyju, a zatim niže festivale na kojima sudjeluje. Iako je najavljen kao animirani film, animacija nije dominantna, nego je riječ o kolažu raznih materijala, zvukova i glasova u offu, igranoga dijela i najviše eksperimentalnoga, te miješanju filmskih rodova, vrsta, žanrova, tehnika. Stoga je riječ o hibridnom uratku koji je u bîti eksperimentalni film, što je i dominantno područje bavljenja audiovizualnom umjetnošću Dalibora Barića kao multimedijalnoga umjetnika. Čvrste narativne strukture naravno nema, ali se naraciji u pojedinim dijelovima teži, posebice glasovi likova često navode da žele ispričati događaj. Time se i dramaturška nit slijedi, a gledatelj je cijelo vrijeme ipak zainteresiran, često dvojben između priče, pseudokrimića i bujnog autorova imaginarija svega prikazanog, koji ponajviše zahvaća pop-kulturu.

    <em>Slučajna raskoš prozirnog vodenog rebusa</em>, red. Dalibor Barić

    Iako je Barićev dugometražni uradak zanimljiv i na granici s animacijom, ono što bi najviše veselilo jest produkcija pravog animiranoga dugometražnog filma u hrvatskoj kinematografiji.

    © Marijana Jakovljević, FILMOVI.hr, 13. studenog 2020.

Piše:

Marijana
Jakovljević

kritike i eseji