Igre su smrtonosne

Funny Games U.S., red. Michael Haneke

  • Funny Games U.S., red. Michael Haneke
    »Hoćete li se kladiti? Do sutra u 8:40 ja kažem da ćete biti mrtvi, a vi da će te preživjeti!«. Ova ponuda oklade, danas je najprirodniji poziv na igru kojeg biste mogli dobiti. Naime, svijet u kojem živimo nije daleko od onoga prikazanog u Hanekeovu remakeu njegova filma Funny Games. Igre su smrtonosne. U oba smisla te riječi. U prenesenom, ali i u doslovnome.Svijet u kojemu se ne tako daleki ratovi vode poput video-igrica, te u kojemu se sasvim bliska ubojstva dešavaju pred Vašim pragom, u pol bijela dana, mogao bi se shvatiti kao prepun zabavnih, šaljivih igara. Sve ovisi o tome kako gledate na zabavu i što vam se čini šaljivim! Uostalom, kakva bi to danas bila zabava ako se ne prolije bar neki hektolitar krvi i ne odsiječe barem poneki prst? No, ostavimo šalu nastranu na stranu.

    Funny Games U.S., red. Michael HanekeMichael Haneke se nakon svog pomno izanaliziranog filma Skriveno (Caché, 2005) odlučio prihvatiti ponovnog snimanja svog austrijskog filma iz 1997. Funny Games U.S. doslovni je preslik autorskog originala. Kadar po kadar, sekvencu po sekvencu... gotovo sličicu po sličicu. Rijedak je slučaj u povijesti kinematografije da je isti autor dvaput snimio dva posve ista filma. Jer, primjerice, Alfred Hitchcock američku je verziju svojeg filma Čovjek koji je previše znao (1956) učinio više negoli trećinu duljom od britanskog izvornika (1934). S druge strane, i kad se neko odlučio baš kadar po kadar presnimiti neki film, to je imalo začudne posljedice. Gus Van Santov takav pothvat s Hitchcockovim Psychom imao je dojam Verfremdungseffekta već na pojavnoj razini, jer je snimljen u koloru, a za razliku od monokromatskog izvornika.

    Funny Games U.S., red. Michael HanekeNo, Haneke je jednostavno presnimio vlastiti film. Doslovno. Naravno, drugi su glumci i jezik, ali vizualno film je ostao isti. Provjerite! Posudite u nekoj boljoj videoteci Funny Games (1997) i... to je to. Od odjeće likova, dijaloga, kutova snimanja... skoro pa nevjerojatno. Ipak, i u tom preslikavanju, film je dobio neke sasvim nove dimenzije. Promjenom konteksta, Hanekeova priča i njezina poruka susrela se s prirodnim okružjem. Naime, radeći u Austriji ovu studiju o iracionalnom nasilju radi nasilja, on je imao pred očima sliku medijske Amerike koja se olako igra ljudskim životima.

    Funny Games U.S., red. Michael HanekeZanemarujući svu patnju »zbiljske boli« što ju trpe žrtve, ovo »mentalno nasilje« dominantom je jednog svjetonazora koji globalno vlada cijelim svijetom. Upravo je neizbježna ovdje prispodoba s američkim ratovima vođenim u posljednjih dvadesetak godina. Ne broje se smrti i patnja Drugih, nego se statistički obrađuju podatci o broju poginulih s naše strane, a i oni su tek kolateralne žrtve jednog digitalnog rata u kojem se, razinu po razinu, goni neprijatelj. Ovaj je, pak, najčešće lišen ljudskosti. Sveden na razinu gamadi, nametnika kojeg valja istrijebiti. Štakora, za kojeg je deratizacija čin milosrđa. Tu gdje leži srž svakog etičkog humanitarizma, bit ljudskih prava razbija se uvijek na nekom opipljivom čovjeku. Na krvi i mesu...

    Funny Games U.S., red. Michael HanekeFilozofska rasprava dvojice protagonista (savršeno ih utjelovljuju Michael Pitt i Brady Corbet) za svoju temu uzima upravo (nepostojeću?) razliku između stvarnog i virtualnog. Gdje je granica između dva svijeta? Da li je vidljiva? Ima li je uopće? Znakovito je da, kada se ubojice i mučitelji ponovno pojavljuju, jedan od njih izriče: »Player One, Level Two«. Dakle, nakon što ubiju mladog Georgieja (Devon Gearheart), slijedi egezekucija na drugoj razini. Iz svijeta djece prelazi se na svijet odraslih. Naomi Watts, kao Ann, nikada nije izgledala ustrašenije u filmu. Tim Roth, pak, kao George, vjerojatno nikada u svojem glumačkom stažu nije djelovao bespomoćnije. Valjda još od debija kod Mikea Leigha u njegovu Meantime, gdje je tumačio retardirani lik!

    Funny Games U.S., red. Michael HanekeKoja bi bila poruka filma Funny Games U.S.? Hanekeovi su filmovi mučni, na prvo gledanje izazivaju odvratnost i tešku tjeskobu. Čini se kao da Haneke namjerno muči gledatelja kako bi mu stvorio nelagodu u želucu i postavio upitnim njegove građanske postulate. Ipak, nakon pomnijeg odgledavanja, taj se osjećaj zatomljuje i gledatelj se osjeti ponukanim da nešto promijeni u postavu predstavljenih mu likova. Njihova ga hladnoća motivira da nešto sam poduzme i dijagnosticira uzroke. Naizgled paradoksalno, Haneke je laissez faire pedagog i didaktičar. Ispod nasilne oblande njegovih filmova stoji tankoćutna stilizirana moralka.

    Funny Games poigravaju se i s filmskim medijem. U nekoliko navrata lik što ga tumači Michael Pitt obraća se izravno publici, a ta se razgradnja distance poantira u posljednjem zamrznutom kadru, kada on zlokobnim pogledom prema gledatelju ostaje zadnjom slikom u filmu. U jednoj sekvenci, pak, nakon što u prvoj verziji narativne linije Ann ubija jednog nasilnika, Pitt kaže »ne«, neurotično uzima daljinski i vraća film nazad do trenutka pogrešne opcije i nastavlja svoju egzekuciju tročlane obitelji. Opet, još jednom, koja je autorova poruka? Kako gledati Hanekeove filmove, a da vam ne bude mučno? Možda, vidjeti ih kao izazivanje gađenja nad nasiljem da bi se ovo sasjeklo u korijenu. Kao suptilan, ali odlučan poziv na otpor. Funny Games U.S. želim vidjeti kao upravo takvu Hanekeovu poruku.

    © Marijan Krivak, KULISA.eu, 28. listopada 2008.

Piše:

Marijan
Krivak

kritike i eseji