Ikona filmske glazbe

Sjećanje na Ennia Morriconea (10. studenoga 1928. - 6. srpnja 2020.)

  • Prije nekoliko dana, od posljedica pada, u Rimu je u 92. godini preminuo slavni Ennio Morricone (10. studenoga 1928. - 6. srpnja 2020.), talijanski skladatelj, orkestrator, dirigent i trubač. Zacijelo je najpoznatiji kao filmski skladatelj koji je originalnom glazbom upotpunio gotovo pet stotina filmskih ili televizijskih djela, a među njima je neupitno i nekoliko desetaka vrhunskih ostvarenja, naslova čiji trag u filmskoj povijesti ne blijedi. Morriconeov je značaj nemjerljiv i manifestira se trajno već šest desetljeća, pa zamalo da možemo ustvrditi da njegova smrt označava i završetak čitave epohe sedme umjetnosti iako nema sumnje da utjecaj stvorene glazbe neće jenjati ni u idućem razdoblju.

    Već u ranoj mladosti pokazivao je zanimanje za glazbu, napose za trubu, pa je na rimskom Konzervatoriju Sveta Cecilija diplomirao taj instrument godine 1946. a osam godina kasnije i kompoziciju. Izuzetnoga stvaralačkoga dara, skladao je glazbu izrazito širokog raspona. Čini se da mu nije bio nepoznat ni jedan glazbeni žanr, s lakoćom se snalazio i u klasičnoj kao i u popularnoj glazbi, a nije zazirao ni od eksperimentalne. Tako u klasičnoj bilježimo i simfonijska i komorna djela te dirigiranje čitavim nizom značajnih orkestara - i ne samo talijanskih, poput Filharmonijskoga orkestra La Scala, Orkestra Rimske opere, a ne treba zaboraviti ni da je bio glavni dirigent rimskog Orchestra Roma Sinfonietta. Glede popularne glazbe, treba se prisjetiti da je u 1940-ima i desetljeće kasnije svirao trubu u raznim jazz-sastavima, od godine 1950. postao je i aranžerom niza zabavnih skladbi, u drugoj polovici desetljeća isprva za RAI, a zatim i za RCA Victor, a upravo u tom razdoblju postao je skladatelj mnogobrojnih jazz i pop-skladbi međunarodno poznatih glazbenika i pjevača, što je nastavio i u kasnijim desetljećima - s većim ili manjim intenzitetom.



    Tako su se Morriconeovim aranžmanima ili glazbom mogli podičiti i pjevači ili pjevačice kao što su Mario Lanza, Rita Pavone, Gianni Morandi, Jimmy Fontana, Paul Anka, Mina, Milva, Mireille Matthieu, Demis Roussos, Zucherro, Sting ili pak Andrea Bocelli, između ostalih. Što se pak tiče eksperimentalne glazbe, od 1964. do 1980. godine je kao kompozitor i trubač bio član rimske avangardne skupine skladatelja pod nazivom Gruppo di Improvvisazione di Nuova Consonanza (GINC), skupine skraćenoga naziva Il Gruppo, s kojom je snimio sedam albuma eksperimentalne glazbe zasnovane na slobodnoj improvizaciji.

    Počeo je skladati za kazalište nakon što je diplomirao trubu, a za televiziju i film nakon što je diplomirao kompoziciju. Ipak, prvi put službeno sklada za film Fašist Lucijana Salce godine 1961, ali njegov stvaralački iskorak predstavlja suradnja s redateljem Sergijem Leoneom u špageti-vesternima Za šaku dolara (1964), Za dolar više (1965) i Dobar, loš, zao (1966) s Clintom Eastwoodom, te nešto kasnije Bilo jednom na Divljem zapadu (1968). U tim je filmovima do izražaja došao Morriconeov eklekticizam, spretno i nadahnuto miješanje glazbenih stilova, kao i činjenica da je glazba izraženi čimbenik same dramaturgije a ne tek podloga za podizanje emocionalnosti. Urodilo je to inovativnim glazbenim pristupom, svježim kreativnim dosegom, čija kvaliteta nije ruinirana ni s više od pet desetljeća od nastanka.



    Uz Leonea, surađivao je i s drugim redateljima špageti-vesterna, napose sa Sergiom Corbuccijem i Sergiom Solimom, a u tom se razdoblju često potpisivao pseudonimom Dan Savio ili pak Leo Nichols, jer se u Italiji smatralo da će anglizirani potpisi pridonijeti većem dignitetu filma. Nije se ustezao rada ni u drugim filmskim ostvarenjima raznovrsnih talijanskih redatelja, među kojima su svakako najpoznatiji Marco Belocchio, Pier Paolo Pasolini i Bernardo Bertolucci. Kreativni, kao i tržišni uspjeh njegove filmske glazbe pridonio je činjenici da je nakon što je tzv. dolarska trilogija špageti-vesterna Sergija Leonea prikazana i u SAD, Ennio Morricone počeo dobivati ponude za rad i s američke strane Atlantika, a američko-meksički vestern Dvije mazge za sestru Saru (1970) u režiji Dona Siegela postao je i prvom važnom glazbenom suradnjom u holivudskom okružju. I od izvanredne filmske glazbe za film Dani raja (1978) Terrencea Malicka, nominirane i za Oscara, započinje novo razdoblje Morriconeovih vrhunskih dosega.

    Spomenimo tek briljantni gangsterski ep Bilo jednom u Americi (1984), završnu suradnju sa Sergijem Leoneom, također za Oscar nominirane Misiju (1986) Rolanda Joffea, Nedodirljive (1987) Briana De Palme ili pak Cinema Paradiso (1988) Giuseppe Tornatorea, za koji je skladao u suradnji sa sinom Andreom. Među redateljima s kojima je radio treba izdvojiti De Palmu ili Barryja Levinsona za čija je djela skladao više puta, a svakako i dugotrajnu suradnju s Tornatoreom u više filmova, od kojih je Malèna (2000) također nominirana za Oscara. No popis je važnih autora dugačak, obuhvaća redatelje širokog raspona nacionalnosti, kao i njihove značajne filmske naslove.



    Ennio Morricone bio je sposoban u potpunosti osjetiti film za koji stvara, iako se događalo da je skladao i prije snimanja, što i nije uobičajeno. U skladnoj suradnji s redateljima i potpuno prema zahtjevima filmske građe, teme, sadržaja i izvedbe, Morricone je glazbom pridodavao sasvim novu dimenziju djelu. Transponirao je vrijeme i prostor filma u okružje gledatelja, stvarao iznimnu sponu između filma i publike, pa je u mnogim slučajevima glazba Ennia Morriconea neraskidivi dio kvalitete filmske cjeline i teško je zamisliti neko važno ostvarenje bez njegove glazbe, jer bi u tom slučaju postalo ruinirano. Zbog toga ne čudi da su ga poštovali i autori s kojima nije radio, razni glazbenici, raznorodni kulturni i umjetnički djelatnici, kao i širok raspon gledatelja ili poklonika glazbe. A među njima je svakako i Quentin Tarantino, koji je njegovu raniju glazbu koristio u filmovima Nemilosrdni gadovi (2009) i Odbjegli Django (2012). Međutim, upravo je u vesternu Mrska osmorka (2016) Ennio Morricone skladao originalnu glazbu i napokon je ovjenčan Oscarom - devet godina nakon što je dobio počasnog Oscara za životno djelo, i time je u dobi od 88. godina postao najstarijim dobitnikom prestižne filmske nagrade. Dakako, osim nagrade Američke filmske akademije, Morricone je dobitnik i mnogih drugih važnih nagrada. Glazba je iz njegovih filmova često postizala i samostalne uspjehe na glazbenim ljestvicama, postizala i milijunske tiraže.



    Nema dvojbe da su neki primjeri Morriconeova stvaralaštva dostigli i ikonografski status, instantnu prepoznatljivost. Glazba Ennia Morriconea - i ne samo filmska, neupitno spada među vrhunska kulturna i umjetnička postignuća dvadesetoga i dvadeset i prvoga stoljeća. Usmjerimo se pritom prema sedmoj umjetnosti. Morricone je u panteonu filmskih skladatelja za mnoge, a čini se i za potpisnika ovih redova, u samom vrhu.

    Najdražih 10 autora Tomislava Čegira:

    Za šaku dolara (Per un pugno di dollari), 1964., red. Sergio Leone
    Dobar, loš, zao (Il buono, il brutto, il cattivo), 1966., red. Sergio Leone
    Navajo Joe, 1966., red. Sergio Corbucci
    Bilo jednom na Divljem zapadu (C'era una volta il West), 1968., red. Sergio Leone
    Dani raja (Days of Heaven), 1978., red. Terrence Malick
    Bilo jednom u Americi (Once Upon a Time in America), 1984., red. Sergio Leone
    Misija (The Mission), 1986., red. Roland Joffé
    Nedodirljivi (The Untouchables), 1987., red. Brian De Palma
    Cinema Paradiso, 1988., red. Giuseppe Tornatore  
    Malèna, 2000., red. Giuseppe Tornatore

    © Tomislav Čegir, FILMOVI.hr, 17. srpnja 2020.

Piše:

Tomislav
Čegir