Efektne i prepoznatljive montaže

Lea Vidaković, vizualna umjetnica, performerica, autorica animiranih filmova i instalacija

• 
  
  Vizualna – filmska i likovna umjetnica, performerica; autorica animiranih stop-motion lutka filmova i instalacija, poglavito zainteresirana za eksperimentiranje prostornošću i ekspandiranje tradicionalnih kategorija pripovijedanja - mahom u formi fragmentiranja narativa putem izmještanja istih iz standardnog kinotečnog prostora u one galerijske primjerice, i konceptualizirajući ih u postmodernistička iščitavanja putem simultane događajnosti - supostavljenog, perpetualno opetovanog prikazivanja na nekoliko ekrana, postavljajući gledatelja u suživljujuću aktivnu poziciju vlastitog mu preferijalnog odabira kojem od ponuđenih će se posvetiti manje ili više; prizivajući modele prikazbe na pokretnim, sukcesivno-longitudinalnim prizorištima srednjovjekovnog pučkog teatra, pri kojima se publika po principu simultaniteta šeće između nekoliko mansija (loca) kako bi pratila zbivanja.
  
  Mahom se isto odnosi na instalacije/filmove u formama triptiha - istodobnih split-screen zbivanja na trima ekranima, poput Spledid Isolation (2009) ili Sisters (2012), koji, baš kao i naslovi Crossed Slid (2010) i The Vast Landscape (2014) prezentiraju osamljene i nijeme, monotonijom i nataloženim mislima i sjećanjima zarobljene likove, evocirajući bezizlazne vremenske petlje vlastitim im bremenitim kompresiranim psihologijama, kao i odabranim mehaničkim postupcima prikazivanja na spomenuti cikličko repetitivan način (prizivajući snažne autorice poput pionirke Joan Jonas, utjecaj duševne Suzie Tempelton, ali i neke suvremene umjetnice poput Siqi Song).
  
  
  
  Crossed Slid (suredateljica je zanimljiva Ivana Bošnjak) pripovijeda o fatumskoj nemogućnosti susreta, nesuđenoj potencijalno ljubavnoj priči, o likovima udaljenima i samima, uvodeći motiv ritualnog kupanja u iščekivanju i slutnji nečeg velikog što dolazi no uvijek ih mimoilazi; Sestre opet progovaraju o odsutnosti jedne od njih, potenciraju emociju života kao isječka sjećanja, perpetualnu petlju nataloženih misli i sjećanja, s likom šutljivim i samim, poput onog u Splendid Isolation, zarobljenog u trajnoj samoći, svojevrsnoj bajkovitoj monotoniji svakodnevice biljnog staklenika, puštajući da život prolazi pored; jednako kao što i sjetni, pomalo nadrealni protagonisti (jedan od njih ima kopita umjesto nogu, drugom se po interijeru vuče tuljan, dok lovac postaje mitski tragalac za svetom životinjom) The Vast Landscapea, evociraju krhku porculansku menažeriju Maeterlinckove Plave ptice i samu krhkost života kroz uspomene, glazbene kutijice, stare gramofonske ploče; gotovo svjesno puštaju da im ključni trenuci promaknu – žena razbija dragocjeni porculan i dopušta biti pripitomljena oblačenjem cipela na kopita, lovac pušta trijumfalnu lovinu, dječak odustaje od sanjarenja odbacivanjem kutije (ipak, ona nastavlja svirati, ne dopuštajući gubljenje nade).
  
  
  
  Svi ti radovi, naglašeno efektne i prepoznatljive montaže, funkcioniraju kao minuciozno postavljeni i promišljeni tableaux vivantsi, zamrznute slike (animated stills) esteticizma flamanskog žanrovskog slikarstva (od Willema Klaes Hedaa, Adriana Van Ostadea, Gerarda ter Borcha preko animaliera Fransa Snijdersa do samog Vermeera) – bojama, uporabom svjetla, prepoznatljivih nordijskih interijernih detalja podova, prozora, opetovanim motivima mrtvih priroda i stolova s hranom, mahom neživih očerupanih ptica (jednaki motivi pronalaze se i u kraćoj formi glazbenog videa za Liesu Van der Aa), u prvi plan postavljajući pticu kao svojevrsni totemsko-patronuski daemon autorice, kao folklorni aspekt bajki ali i svakodnevnice ruralnog života kao dijela prošlosti (od performansa Labuđa sestra o trpnoj nijemoj koprivom žarećoj isposnici iz Andersenovih Divljih labudova do direktnog omaža flandrijskim majstorima), istovremeno nas pozivajući na introspekciju ali i neminovnost djelovanja.

  © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 26. svibnja 2020.

Piše:

Katarina
Marić