Kad se dugi film podijeli na kraće

28. Dani hrvatskoga filma: laureati; Zagreb, 14. – 18. lipnja 2019. godine

• 
  
  Da se dugometražni igrani film prikaže u natjecateljskomu programu Dana hrvatskoga filma, inače pridržanoga za kratkometražne filmove, vrlo lako može uspjeti filmovima omnibusima. Njima nije teško dugi podijeliti na sastavnice – kratke filmove. Tada, čak bez obzira na dotadašnju kinodistribuciju te prikazivanje na festivalima i postignute nagrade dugoga filma, moguće je ići od početka na nove revije i festivale, prijavljujući svaki film posebno. Time film(ovi) dobivaju novu priliku, ali su zato nažalost uskraćeni gledatelji, jer im se staro i već viđeno ponovno nudi.

  Upravo to se dogodilo s dugometražnim igranim filmom Duboki rezovi koji je premijerno prikazan na Pulskom filmskom festivalu 2018. godine, gdje je nagrađen Zlatnom arenom za kameru. Taj omnibus od tri kratka filma, neujednačene i vrlo različite kakvoće, koje povezuje važna i upozoravajuća tema obiteljskoga nasilja obrađena iz više motrišta, podijeljen je na tri kratkiša i prikazan na 28. Danima hrvatskoga filma. I to se za taj dugometražni omnibus pokazalo dobrim, jer je čak svaki kratak sastojak nagrađen na DHF-u. Zajedničko im je i to što je svaki nastao prema književnom predlošku.
  
  
  
  Ipak valja reći da je najbolji od njih - Trešnje Dubravke Turić, svoj festivalski put počeo samostalno i premijeru imao u Cannesu u programu 15 dana autora. Osim na brojnim stranim festivalima, prikazan je i na Zagrebačkom filmskom festivalu 2018. godine u programu Kockice, gdje je dobio posebno priznanje. A na DHF-u Trešnje su osvojile dvije nagrade: za najbolji scenarij, koja je pripala Jeleni Paljan za izvrsno prilagođenu priču Olje Savičević Ivančević, i Oktavijana Hrvatskoga društva filmskih kritičara za najbolji igrani film u 2019. godini.
  
  Ostala dva filma iz omnibusa Duboki rezovi dobili su po jednu nagradu. Redatelju filma Smrt bijela kost Filipu Mojzešu pripala je nagrada Jelena Rajković za najboljeg mladog redatelja do trideset godina, koju dodjeljuje Društvo hrvatskih filmskih redatelja. A za najbolju glumu, prema ocjeni stručnog žirija DHF-a, nagrađen je Vinko Kraljević za ulogu u filmu Predmeti koji tonu Filipa Peruzovića.

  Na DHF-u 2019. godine nije bilo puno premijernih igranih filmova, nego dosta već viđenih, uglavnom na ZFF-u u programu Kockice. Među potonjima svakako treba izdvojiti, nažalost nenagrađen, izvrstan redateljski prvijenac glumca Leona Lučeva Malo se sjećam toga dana, za koji je i scenarist. To je intimna ispovijed, punina doživljene i proživljene kriške života, filmska minijatura koja se pamti.

  
  
  Od malobrojnih premijernih igranih filmova nagrađen je samo Lovebox, i to Ivan Turković Krnjak za režiju. On je i scenarist, pa se relativno uspješno poigrao novim digitalnim medijima kojima se koriste likovi u filmu da bi prikazao stalno moralno rubnu crtu unutar shvaćanja ljubavi i seksa, erotike i pornografije. U glavnoj je ulozi Josip Lukić. Među premijernim igranim filmovima valja istaknuti Dok je trajao Roland Garros redateljice i scenaristice Snježane Tribuson u produkciji Kinorame, s profesionalnim glumcima. To je dobro osmišljena, režirana i odglumljena priča o skrivenoj, beznadnoj ljubavi, koja duboko osjećajno obilježava njezine protagoniste.

  
  
  Grand prix ili Velika nagrada 28. DHF-a zasluženo je pripala dokumentarcu Srbenka Nebojše Slijepčevića, koji je i Hrvatsko društvo filmskih kritičara ocijenilo najboljim u toj kategoriji dodijelivši mu Oktavijana, te koji je dobio i nagradu za najbolju montažu Tomislava Stojanovića. To je iznimno dobar i važan dokumentarni film koji je doista obilježio hrvatsku i kinematografiju i društvenu zbilju. Odlikuje ga izražen autorski rukopis kojim je redateljsko-dramaturški stvoren snažan, dojmljiv i katarzičan film, a ne tipičan making-off kazališne predstave Aleksandra Zec, koju je u Rijeci postavio redatelj Oliver Frljić. Srbenka nije prošla nezamjetno ni na mnogim drugim festivalima.

  Nagrađena su još dva dokumentarca: vizualno atraktivan Na vodi Gorana Devića za najbolju kameru Damiana Nenadića, koji fotografijom stvara estetsku dimenziju filma; te vrlo dirljiv prvijenac Ines Jokoš Izlazite li vanka?, o veoma neobičnoj ljubavnoj i životnoj priči para iz dubrovačkoga staračkog doma, Jeli i Miletu, koji je dobio nagradu publike.
  
  Dva nenagrađena filma u dokumentarnoj kategoriji vrijedi izdvojiti. To je 35-minutni Doplovit će Rex redatelja i scenarista Josipa Lukića. U njemu on, nakon pobjede prethodne godine s dokumentarcem Majči, nastavlja iskreno otkrivati obiteljske situacije i odnose. Ovoga puta riječ je o njegovoj sestri Marini koja po šest mjeseci radi na kruzeru, nakon čega dolazi na jednomjesečan odmor, te kako se to odražava na nju i njezino troje djece. Drugi film je u biti hibridan uradak jer je spoj dokumentarnog, animiranog i eksperimentalnog filma, zanimljive poetike i estetike. To je Mačka je uvijek ženska dviju autorica Martine Meštrović i Tanje Vujasinović, koji su posvetili svojoj profesorici na Akademiji likovnih umjetnosti, kiparici Mariji Ujević Galetović, čiji radovi su ih nadahnuli.
  
  Najbolji animirani film prema ocjeni Hrvatskoga društva filmskih kritičara i dobitnik Oktavijana jest Neobična kupka gospodina Otmara Nike Radasa. Taj 15-minutni film zacijelo je bio iznenađenje, jer je nastao polu-profesijski, zahtjevnom tehnikom stop-animacije, te je prenio vrlo dojmljivu i važnu poruku naizgled jednostavnom pričom, ali dobro strukturiranom. Naime, Niko Radas je akademski kipar koji radi kao terapeut umjetnošću s pacijentima Klinike za psihijatriju Vrapče. Bolesnici, članovi filmske radionice, izradili su lutke, pomogli u animaciji i osmislili glazbu. Povik da je dobro jest povik za slobodom glavnoga lika gospodina Otmara, koji je u opreci sa sudom pred kojim se nalazi.
  
  
  
  Ukazuje to na socijalna stajališta i mišljenja u odnosu na ljude koji svijet vide i doživljavaju drukčije. Indikativna je u filmu i slika Lopoči Slave Raškaj, koja je nekoć bila u toj bolnici. Film je dobitnik i nagrade Zlatna uljanica. Zanimljivo je da su probleme psihičkih bolesnika prikazala i dva dokumentarca na 28. Danima hrvatskoga filma. To su Susjedi Tomislava Žaje i Dani ludila Damiana Nenadića, nagrađeni od Vijeća za etiku i ljudska prava.
  
  
  Natjecateljski program animiranih filmova pružio je rijetku priliku da se vidi hrvatski dugometražni film Chris The Swiss redateljice Anje Kofmel, nastao u koprodukciji sa Švicarskom, Njemačkom i Finskom. Film sadrži i dokumentarne snimke, a prvotno je izazvao kontroverze zbog nerazjašnjene smrti mladoga novinara, autoričina rođaka. Od animiranih filmova vrijedi zapamtiti 10-minutni Prvi korak nastao u produkciji Zagreb filma i njegovu autoricu Petru Kožar, te se nadati budućim dobrim uradcima. Ona sve oblikuje crtama i time stvara posebnu poetiku i estetiku filma.

  
  
  Najbolji eksperimentalni film i dobitnik Oktavijana jest Gradovi u kojima nisam bio, dobro strukturirano apstraktno putovanje iskusnog eksperimentatora, montažera, redatelja i scenarista Damira Čučića. Članovi Hrvatskoga društva filmskih kritičara dodijelili su Oktavijana za najbolji namjenski film vrlo uspješnim, originalnim i zanimljivim Kartolinama skupine redatelja predvođenih Igorom Bezinovićem. Tih dvanaest petominutnih filmskih minijatura, vinjeta gradova sa specifičnim hrvatskim dijalektima, imali su priliku još prije DHF-a vidjeti televizijski gledatelji.

  © Marijana Jakovljević, FILMOVI.hr, 19. lipnja 2019.

Piše:

Marijana
Jakovljević