Smrt kao dinamizirajuća i životodajna sila

Bajke: polisemično arhetipsko: Sedmi pečat, red. Ingmar Bergman; Harry Potter, red. David Yates; Ljepotica i zvijer, red. Bill Condon



  • Kroz čitavu spomenutu fantastičnu menažeriju duhova, vukodlaka, vještica, doppelgängera ili vampira, neprestano gazimo po terenu čudesnog – legoffovske mirabilije kao protuteže banalnosti i jednoličnosti svakodnevnog. U toj sferi pritom svakako obitava i personifikacijsko poimanje smrti kao lica; duboko ukorijenjeno u tradicijskom folklornom, manje u filmskom iskazu.

    Najznaniji ekranizirani primjerci motiva pritom oni su Bergmanovog moraliteta Sedmi pečat (Det sjunde inseglet, 1957) s ikonografskom scenom igranja šaha sa Smrću (Znano inspiriranom muralom Döden spelar schack slikara Alberta iz Crkve u švedskom Täbyju) odnosno mastodontski preduga, pretenciozna melodrama new-age-metafizike o pre-mortem ars morinedi susretu sa Smrću u liku privlačnog neznanca Upoznajte Joea Blacka (Meet Joe Black, 1998) Martina Bresta. I dok antologijski prvi vrlo egzistencijalistički promišlja o životnom besmislu i poravnavajućoj kvaliteti smrti kroz dance macabre, u drugom smrt – iako neizravno evocirajući brojna proždirateljska mitološka božanstva zagrobnog (rimski/grčki Pluton/Had, dualna nordijska Hela, mračni slavenski bog nesreće Črnobog, ali i podzemni Veles, meksička Gospa Smrt, egipatski kinokefalni psihopomp Anubis, budistički Yama), radije svog tanatoskog antijunaka (nažalost bezefektno i slabo) nastoji prezentirati kao sućutnu noćnu sjenku, anamcarnu sućutnu prisutnost ili drevnoga gutača grijeha - i grešnika - kako bi im u procesu život/smrt/život ponovno dao priliku za novi početak.



    Pritom agonalno-ludički aspekt nadmetanja s božanskim Mračnim koscem, lucidno obrađen kod Bergmana, postoji u brojnim mitologijama – od krvoločnog Apolonovog sa satirom Marsijem do obmanjujućeg Thorovog s divom Útgarð-Lokijem, potvrđujući mit kao eliadeovsku posvećenu tradiciju i prvotno objavljenje. (Manje eksplicitno, motiv pokušaja varanja smrti središte je i tinejdžerske slasher-franšize Konačno odredište /Put bez povratka (Final Destination, 2000, 2003, 2006, 2009, 2011) a u književnosti primjerice vrsne bajke Grozdane Olujić Varalica i smrt.) Jer, kroz mitsko i bajkovito obraća se onom panacejski ljekovitom arhetipskog intuitivnog kod gledatelja.

    Naime, „Vjekovna čovjekova čežnja za fantastičnim svjetovima, bremenitima uputama ka eliadeovskoj bezvremenoj vječnosti – illud tempus, nigdje nije bolje održana negoli u bajci – tom otjelovljenom bettelheimovskom čarobnom zrcalu vlastitih nam nutarnjih turbulencija, nemira i mijena na putu ka samima sebi. Njezini prepoznatljivo standardizirani i konvencionalizirani, ali bujni i bogati simbolički toposi nikad nisu jednoznačni – kao fantazmičke ekspresije kolektivnih psihizama, naime, uvijek iznova mogu biti iščitani polisemično.“ (K. Marić, Inferiorna kopija, FILMOVI.hr, 24. travnja 2017.)



    Navedeno je vrsno izvedeno u čarobnjačkom serijalu Harry Potter: „Ljepota sablasnog sa sjajnim tragičkim elementima, morbidno i jezovito, okus priče koji ostaje u sjećanju i s distance nemjerljivog vremenskog odmaka, sa sočnim kostima i mesom, od kojih su suvremena djeca počesto zakinuta umekšanim, emotivno osakaćenim verzijama drevnih pripovjedalačkih motiva, gubeći s obzora istinsku viziju katarzičnoga svojstva: mračno tjeskobno koje vodi do finalno nužno potrebnog sretnog završetka – ne u obliku izbanaliziranog (i izmanipuliranog) hepienda, radije dirljivog zasluženog obrata; sretne su značajke knjiško-filmskog fenomena Harryja Pottera.

    Punokrvni nositelj mitskog i posve neuhvatljiva i o analizama neovisna efekta koji postiže, uspješno otvara vrata nekog Drugog prostora i vremena te barem na trenutak omogućuje da stojimo izvan vremena. Kroza nj postižemo tajanstvo sudjelovanja onim numinioznim, koje istovremeno izaziva jezu i opčinjava, tjeskobno je i nepojmljivo, bdijući na granici onkraja – ljekovitih ili razornih ali nikad indiferentnih arhetipova. Ili, riječima njemačkog antropologa Bernda Riekena, magijsko mišljenje dio je čovjekove ontogeneze i drijema kao talog na dnu ljudske duše – zato je prepoznatljivo i uvijek rezonantno, iako ne i svakodnevno doživljajno; riječ je o onom zastrašnom koje se vraća odavno poznatom, odavno bliskom čovjekove podsvijesti.“ (K. Marić, Poterofilija se nastavlja, FILMOVI.hr, 24. studenoga 2010.)

    Svime navedenim, tako se bajkovito kao najjednostavniji iskaz kolektivnog nesvjesnog, upravo preko snažnog sljubljivanja s motivom makabralnog, nanovo potvrđuje i predstavlja kao najčišći i najiskreniji šifrirano-alegorijski izraz duboko zapretanih a zapravo iscjeliteljskih tajnih znanja čovječanstva.

    Tanatološke teme oduvijek su bile popularan i prominentan element umjetnosti - jednako tako i filmskih preokupacija; bilo da je riječ o sugestivnom morbidnom narativnom fokusu ili pak difuzno-mekanoj, film blanc-obradi iste – dočaravajući i zrcaleći senzacije ljudske strepnje od nepoznatog. Stoga mračnost smrti kroz polivalentne i fatalne aspekte prijetećeg gutalačkog, truljenja, raspadanja, podzemne kratofanije, transmutacije i transformacije, svojevrsnog opsjenarskog kronosnog i neizdiferenciranog iskonskog stanja, ipak može biti promotrena i kao vitamin za dušu i inicijacijska karta, kao plesačica čiji je život plesni partner te posljedično zaključiti da zapravo i nije statična umrtvljujuća i konačna ktonično-lunarna sila, radije dinamična, gotovo solarno i oksimoronski životodajna te nadasve savršeno homogena pravedna pokretateljica (neumitnošću sveopćeg izjednačenja) – darovateljica pravog istinskog duhovnog života, tako sugestibilno potkrjepljujuće prezentiranog kroz celuloidnu vrpcu.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 3. lipnja 2020.

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji