Revalorizacija humanosti

Čudovišno: metamorfna theriantropija:Intervju s vampirom, red. Neil Jordan; Samo ljubavnici preživljavaju, red. Jim Jarmusch, Sumrak saga, red. Bill Condon



  • Inauguratorska pak, vizualno raskošna nokturnalija prostornih i duševnih dimenzija i turobnih psihograma o prirodi zla i multidimenzionalnom sagledavanju drugačijeg Intervju s vampirom (Interview with the Vampire) iz Vampirskih kronika Anne Rice i unatoč manama opulentne weltschmerz sentimentalnosti upečatljiv je naslov koji svakako daje vlastiti prinos bogatoj krvopijskoj predaji.

    Novomilenijske adaptacije bave se i nekim drugim temama (zanimljivošću se posebno pritom ističe neortodoksna vampirska metafora Samo ljubavnici preživljavaju /Only Lovers Left Alive, 2013/ Jima Jarmuscha te poglavito originalna reinterpretacija žanrovskih tropa i instantni klasik Neka uđe onaj pravi /Låt den rätte komma in, 2008/ Tomasa Alfredsona) a među njima fenomenološki najistaknutije mjesto zauzima pentaloški serijal Sumrak (The Twilight Saga, 2008-2012).



    „Rodonačelnica postmodernog vampirskog podžanra (koji gotovo posvemašnje izlazi iz obrazaca horora i radije se približava onima romanse, čak sapunice), saga Sumrak već je u startu bila predodređena na celuloidni uspjeh kao slijednica instantno popularnih tinejdžerskih romana Stephanie Meyer; sa svojom neprobojnom brendovskom marketinškom strategijom i njenom ciljanom subkulturalnom fan-publikom, pa recenzije čitave kvadrologije nije potrebno temeljiti na pitanju je li svaki pojedinačni film lošiji ili bolji, jer to njihovim vjernim gledateljima s ozbiljnijih analitičkih aspekata nije niti važno. Stalno pak ažurirajuće, metaforički zahvalno proširenje simbolike vampira, uči nas povijest, konstanta je koja uvjetuje da se zanimanje za njih javlja u sporadičnim cikličkim intervalima, ponajčešće ih uzimajući prezentantima ovakve ili onakve krize – materijalne, duhovne…

    U kontekstu Sumrak sage evidentan je njihov alegorijski moralizatorsko-prispodobni aspekt – reinterpretacija mitološke recepcije vampira kao grozomorne nokturnalne fantazmagorije u nimbusnog nositelja novog, ćudoredno-suzdržljivog poretka. No ono što spisateljica uspijeva (a posljedično i film prenosi) jest osuvremeniti preobražaj još jednog fantastičnog animalnog arhetipa, u trećem nastavku Sage ravnopravnog vampiru – vukodlaka. Naime, ono što su Coppola i Jordan devedesetih učinili za krvopije i što je Joe Johnston nažalost propustio učiniti u recentnom Wolfmanu, Stephanie Meyer čini za vukodlaka, inaugurirajući privlačnost teratološkog baziranu na podsvjesnom, revalorizirajući njegovu nakaznost kao duboko humanu.



    Njegov okrutno-ktoničan, psihopompni simbolizam pretvara u povoljni solarni, topao svjetlodajni i životodajni, plodonosni, naglašavajući (i opet maskirano mormonskim moralizmom, u korist promocije spolne čistoće) antagonistička udvajanja: dihtomijsku dualnost primordijalnog, mužjačkog, sfere erotske želje, iskušenja likantropa Vrućeg Jacoba naspram homologna eteričnog, apstinencijskog, spiritualnog, donositelja blaženstva vampirskog Hladnog Edwarda. (Sreća se pronaći može samo u duhovnom, poručuje autorica, pa njena Bella postaje duhovna aspirantica izložena gotovo medijevalnim kušnjama koje mora nadvladati u interaktivnom svijetu oniričkog astrala.)

    Pritom se Meyerica nešto manje oslanja na folklorne elemente građe, iako polazište svakako ima u tilburyjevskim tezama o povezanosti metamorfoza legendarnih zvijeri s mjesečevim mijenama, oko toga i gradeći naslove svojih romana. (…)“ (K. Marić, Fanovski flick, FILMOVI.hr, 14. srpnja 2010.) Stoga je šteta „…da ova literarna metafora spolne suzdržljivosti i ćudoređa nije ispala kompleksnije ili intrigantnije (kao primjerice recentni Neka uđe onaj pravi Thomasa Alfredsona) kako bi u punom smislu opravdala svoj status svojevrsne kreposne svjetiljke mladim ljudima i nastavila biti obogaćujućim dodatkom novih osuvremenjenih konotacija trendovskih celuloidnih vampirskih kronika.“ (K. Marić, Slabašna kreposna svjetiljka, KULISA.eu, 23. travnja 2010.)

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 7. travnja 2020.

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji