Europa na rubu

12. Subversive Film Festival, Zagreb, 5. - 12. svibnja 2019.




  • Tema ovogodišnjeg izdanja Subversive festivala bila je Europa na rubu, a filmski dio, 12. Subversive filmski festival (SFF) imao je još jednu specifičnu temu – U potrazi za izgubljenim analognim vremenom. Donio je više od pedeset filmova, a otvoren je u Kinu Europa posljednjim filmom nedavno preminule francuske fotografkinje i redateljice Agnès Varda (1928–2019). To je autobiografski dokumentarac Vardi od Agnès, izvan konkurencije. Prikazana je velika retrospektiva njezinih filmova, čak petnaest, i igranih i dokumentarnih, i kratkometražnih i dugometražnih, što je bio omaž toj velikoj doajenki francuskog novog vala, dobitnici počasnog Oscara i nezaobilaznoj članici francuske kinematografije. SFF je retrospektivom triju filmova odao počast još jednom važnom redatelju i umjetniku preminulom ove godine, Jonasu Mekasu (1922–2019).

    U dokumentarcu Vardi od Agnès, koji je ipak malo predug, redateljica baca pogled na vlastiti život, posebice na umjetnički rad, te time daje i pregled dijela francuske kinematografije. Ukazuje i na svoj rad fotografkinje i galerijske izložbe instalacija, što je zanimljivo jer se o tomu manje zna, barem kod nas. Film je snimljen kao njezina radionica, masterclass, pa se obraća gledateljima s kazališne pozornice. Katkad vrlo duhovito i zabavno komentira, a usto je mnogo inserata iz njezinih filmova i izjava drugih umjetnika o njoj. Dokumentarac će doći na redovan kinoprogram. Kao i svake godine, SFF-ov tročlani stručni žiri dodijelio je nagradu Wild Dreamer (Divlji sanjač) najboljima u trima kategorijama. Pobjednik među dugometražnim igranim filmovima jest britanski Ray & Liz Richarda Billinghama, pobjednički dokumentarac jest Naši porazi Francuza Jean-Gabriela Périota, a među kratkišima grčki KG Cynthije Madansky.



    Koliko god bilo pohvalno u ovom suvremenom digitalnom vremenu, koje se odražava i na filmsku tehniku i tehnologiju, tragati za izgubljenim analognim vremenom, toliko to mora biti opravdano u umjetničkom i estetskom smislu u današnjim filmovima. No dojam je da su prikazani filmovi u tomu artificijelni, a ne i umjetnički. Osvrćemo se na igrane dugometražne filmove u konkurenciji, a bilo ih je deset. Često namjerno rabljenje kamere Super osmice, 16 mm Bolex kamere, 35 mm formata i oponašanje starih zrnatih slika i izgrebanih i pohabanih filmskih vrpca, namjerno oštećenih da takvima nalikuju, snimanje nijemih filmova u boji s povremenim napisima kao u doba nijemoga filma te miješanja različitih formata u istom filmu, čini se da je samom sebi svrha, poglavito kada to ne korespondira s fabulom filma i ne donosi kakvu nadgradnju, pa čak ni u korištenju filmskoga jezika. SFF-u su, naravno, važne subverzivne teme i motivi. No i oni moraju biti koherentni dijelovi filmske cjeline, a ne samo umetci kojima se tvore namjerne zabune i neslane šale, a katkad ih je vrlo mučno gledati. Loši primjeri su austrijski film Djeca mrtvih redateljskog dvojca Kelly Copper i Pavola Liske, te francuski Nož u srce Yanna Gonzaleza. U izražajnom filmskom smislu i poveznici s analognim, najbolje je prošla fotografija, odnosno njezino uklapanje u filmski narativ. Tematski najbliži glavnoj temi SFF-a Europi na rubu, antipodu težnji boljoj Europi, jest francuski film Sophia Antipolis Virgila Verniera o stvarnom istoimenom tehnološkom parku na jugu Francuske. Ondje je, čini se, sve drukčije nego što izgleda. Možda bi dokumentarni film o tomu bio prikladniji.



    Poigravajući se s fotografijom, bojama, kičem i začudnosti života, njemačka spisateljica Susanne Heinrich snimila je svoj filmski prvijenac Melankolična djevojka. U njemu donosi petnaest vinjeta o stavu prema životu. Zanimljiva je koncepcija s pokojim duhovitim dijelovima i s pokojim refleksivnima. Neki će se više svidjeti, neki manje, no sigurno je osvježenje u redateljskoj poetici. Jedan od filmova koji su na SFF stigli s berlinskoga Foruma jest i američki neovisan film Četrnaest redatelja i scenarista Dana Sallitta. To je suptilna verbalna drama o prijateljstvu dviju vrlo različitih djevojaka, prijateljica još od djetinjstva. Dijalozi su ono najbolje u filmu, a radnja je vremenski skokovita, ovisno o događajima u njihovu životu. Pomalo neugledna Mara vrlo je brižna, srdačna, spremna uvijek pomoći svojoj nesređenoj ali atraktivnoj prijateljici Jo. Mara realnije ostvaruje svoj život, a subverzije unosi Jo.

    Dva filma prikazana na SFF-u dobitnici su nagrada na važnim europskim festivalima. U Berlinu je Srebrnoga medvjeda za režiju osvojila Angela Schanelec, ujedno scenaristica i montažerka, za njemačko-srpski film Bila sam doma, ali. Upravo je struktura filma, prilično neobična, rasuta, ali opet i cjelovita u prikazu otuđenosti u životu, najbolji dio filma. U usporednim scenama, dugim monolozima i kazališnim dijalozima koji se prepliću te dobrom kamerom nagrađena snimatelja Ivana Markovića na beogradskom FEST-u, te u dugim, često statičnim kadrovima, izranja sva krhkost i turobnost života. Drugi film je lanjski canneski dobitnik nagrade za scenarij, iranski 3 lica Jafara Panahija, redatelja u kućnom pritvoru koji i dalje snima filmove i prikazuje stanje u svojoj zemlji. Ovoga puta riječ je o postupanju prema ženama, prikazanom životima triju glumica, od kojih najmlađa to tek želi postati, ali joj roditelji i tamošnji svjetonazor ne dopuštaju. Kako se u filmu pojavljuju stvarne te tri glumice i Panahi koji ih vozi po zemlji, više nalikuje dokumentarnom negoli igranom filmu. Poetičnost daje jako dobra fotografija i vješto kadriranje uz prikladnu glazbu.



    Ipak, najbolji su bili oni filmovi koji su uspjeli kvalitetno, redateljskom poetikom i estetikom ostvariti smislene filmske priče, uz kritički i propitujući pogled na život i današnjicu. Bilo bi dobro da dođu na kinoprogram. To je ponajprije pobjednički film, britanski Ray & Liz, koji uspijeva unijeti dozu humanosti, suosjećajnosti, topline. Redatelj i scenarist Richard Billingham je fotograf kojemu je to već nagrađivani dugometražni prvijenac. Umjetničke fotografije svojih roditelja, brata i rodbine koje je snimao tijekom odrastanja, bile su mu poticaj za film, dramu o teškom životu radničke disfunkcionalne obitelji u siromašnom predgrađu Birminghama, u doba neoliberalne ekonomije tadašnje premijerke Margaret Thatcher. Neprilično ponašanje odraslih oponašao je redateljev mlađi brat, tada nevino dijete nesvjesno situacije i posljedica. Baš kada repetitivnost njegovih postupaka počinje iritirati gledatelje, dolazi do tragedije koja stubokom sve mijenja i privodi film kraju. Gorak okus ostavlja želja djece da budu udomljena i prihvaćaju razdvojenost jer žele preživjeti i bolje živjeti.



    Još je jedan vrijedan britanski film i opet dugometražni prvijenac. Riječ je o drami Mamac (Bait) Marka Jenkina koji je i redatelj i scenarist i fotograf i montažer.U tomu očito brižno pripremanom uratku posve su opravdani svi autorovi postupci u postizanju prividne ostarjelosti filma, oštećene filmske trake, uporaba kamere, crno-bijela zrnata slika. Time je postigao univerzalnost u mjestu i vremenu odvijanja radnje (bilo kada i bilo gdje, a najviše sada), združenost u socijalno-klasnim problemima koji uništavaju ribare i ribarski način života i rada, uvodeći suvremenu, gotovo prisilnu promjenu koja ih turizmom i težnjom za velikom zaradom uništava. U filmu je primjer života dvojice braće, nekad oba ribara vrlo različitih karaktera, koji i različito prihvaćaju promjene. Osim opominjuće priče, odlična je sekvenca u kojoj je izvrsno izvedena usporedna zvučna montaža istovremena dijaloga dva para sugovornika - jedan stariji i jedan mlađi, što je i najrazvidnije i najolakotnije u gledateljevu praćenju i razumijevanju.



    Vrlo dobar je i kineski film Pepeo ljubavi (Ash is Purest White) redatelja i scenarista Zhangkea Jiae, nastao u koprodukciji s Francuskom i Japanom. Posebno je dobar scenarij, priča koja prati promjene u kineskome društvu i gospodarstvu tijekom dvadesetak godina od ulaska u 21. stoljeće. To je vrijeme stvaranja komunističkoga kapitalizma koji je uzeo maha,a odrazio se i na kriminalno-gangsterski milje. Utkana je i romanca, ali s nejednakom iskrenošću i odanošću ljubavnoga para, koja uz propitivanje međuljudskih odnosa i osjećaja poglavito obuhvaća drugi dio filma i otkriva tužne subverzivne elemente. Iako film traje više od dva sata, vrijedan je gledanja i promišljanja.

    Analogno ili digitalno, pitanje je koje ostaje otvoreno, jer bît je u tomu koliko pridonose poetici i estetici filma i time ga čine umjetničkim djelom. Isto vrijedi i za subverzivne teme i motive. Ne smiju biti svrha samima sebi.

    © Marijana Jakovljević, FILMOVI.hr, 31 svibnja 2019.

Piše:

Marijana
Jakovljević

kritike i eseji