Meta-umjetnička dimenzija

Lada Kamenski, red.



  • Koliko u životu glumimo? Koliko sebe predstavljamo - ne samo drugima nego i samima sebi? Imamo li još uopće neko navlastito jastvo, sigurni oslonac identiteta u svijetu u kojem je sve postalo tek slikom, imidžem, selfijem za sebe i druge? Fragmenti ovakva osjećaja i sve opipljivijeg svakodnevnog iskustva nesigurnosti oko toga „što znamo, što trebamo činiti i čemu se smijemo nadati“ (I. Kant) prikazani su u maloj, komornoj drami prošlogodišnje HR-kino produkcije.

    Lada Kamenski, ko-redateljsko djelo Marka Šantića i dugometražne debitantice Sare Hribar govori o ovom ozračju. Osim toga, garnirano je i pričom o realnom socijalnom okviru - slučajem otpuštanja više od 400 radnica iz nekad prestižnog, socijalističkog tekstilnog giganta Kamensko. Povremeni filmski – „kratki filmovi ne plaćaju režije!“, kaže se u momentu – i televizijski redatelj (Frano Mašković) želi napraviti prvi dugometražni film. Tema će mu biti upravo sudbina spomenutih radnica. On to želi napraviti ne samo kao omaž svojoj teti  koja je 30 godina života uložila u šivanje, tkanje i smišljanje modnih kreacija, nego kao psiho-kroki žena koje strahuju od otkaza, nesigurnih poznih godina i suočavanja s prazninom postojanja. Redatelj poziva u (indikativno!) iznajmljeni stan tri glumice u njihovim 50-ima, kako bi na svojevrsnoj audiciji među njima pronašao Ladu Kamenski.

    Cijeli film zapravo je inscenacija poznate Pirandelllove drame Večeras improviziramo. Redatelj pušta glumice da slobodno interpretiraju scenarij koji im je ostavio, ali im pri samom susretu u stanu daje priliku da se oslobode teksta i razmašu. Prva od njih (Nataša Dorčić) najmlađa je i očito u još turbulentnoj seksualnoj vezi. Ona će i ponajprije svojim još naglašenim erosom pokušati zavesti Franu. Druga je (Ksenija Marinković) kako kaže, „bez dečka“, u dugom razdoblju između (očito brojnih) muževa i ljubavnika. S njezinim seksualnim životom ne ide baš nešto u posljednje dvije godine, kako će se povjeriti ostalim konkurenticama za ulogu. Treća i naoko najsamozatajnija, Doris Šarić Kukuljica sprema se na putovanje. Ona zapravo ne želi ulogu Lade Kamenski. Ili? Njezina se manipulacija glumom čini i najsugestivnijom, pa je tako – za neke možda malo neočekivano, Doris dobila nagradu za glavnu ulogu u Puli.



    Inscenacija filma Sare Hribar i Marka Šantića vrlo je skromna. Gotovo se cijela drama zbiva u dnevnoj sobi, kuhinji i na balkonu muškarčeva iznajmljena stana. Dakle, poprilično kazališni postav. Dinamika i dramska napetost proizlaze iz izgovorenih riječi, ali i iz gesti te vrlo skromno iskazanog scenskog pokreta. Međutim, upravo u ovome i leži snaga filma. Intimističko osvjetljenje (fotografija Vjekoslava Skledara) boji atmosferu koja postupno dostiže klimaks u sukobu između Doris i Ksenije, a za koji i nećemo saznati radi li se o zbiljskoj situaciji ili tek glumi.

    Autorica scenarija, Sara Hribar, očito dobro prepoznaje ženski habitus. Dijalozi su odlični, pa i solilokviji u kojima protagonistice stalno balansiraju na rubu između izgovaranja scenarističkih momenata i onih koji se izravno dotiču njihovih vlastitih života. Već samom činjenicom da sva tri lika pripadaju kazališnom miljeu stvara se meta-medijska, meta-filmska, meta-umjetnička dimenzija. I u tom se smislu može reći da se radi o dobrodošlom, malom filmu u ovdašnjoj kinematografiji. Ipak, ponavljajući motiv (audicije) u kojoj Doris, Nataša i Ksenija govore u kameru ispred svijetle pozadine zida, čini mi se pomalo potrošenim nasljeđem direct-cinema (verité) prosedea. (Jedino što ovdje nemamo rukom nošenu kameru.) Već bi sami spontani, zabilježeni razgovori u dnevnoj sobi – a koji su praćeni prisustvom redatelja – bili dovoljni za ozračje napetosti međuigre triju glumica.

    No, što je sa slučajem Kamensko? Koliko je ovaj case-study organskim tkivom filma koji se odaziva na ime Lada Kamenski? Koliko Šantić i Hribar doista prenose dramu socijalnog rasapa koji daleko premašuje tek jedan slučaj?

    Ne, autori filma doista si nisu zadali lagani zadatak. Drama socijalne neosjetljivosti na tranzicijski pogrom ljudskih sudbina prevelik je zalogaj za jedan, ipak, tek kulturni artefakt. S ovime se, primjerice, nisu bolje snašli niti kazališni autori - dramaturg Matko Botić i redateljica Olja Lozica prilikom teatarskog postava s nazivom Radnice u gladovanju prošle godine u ZKM-u. Tamo je, pak, koreografija nadomjestila verbalno izravni iskaz bijede.  Jednostavno, svaki prikaz stvarnih drama HR-tranzicije nedostatan je za užas zbilje s kojom se suočavamo u zemlji u kojoj živimo. Stoga, Lada Kamenski nije film o hrvatskome društvu. Film je to kamernog teatra. Njegovi su iskazi najjači kada se verbalno, gestom i grimasom bilježe glumice u njihovoj interakciji. Jak je simbolički element i vizualna poruka sadržana i u tome što jedini muški lik postava šepa. Kako je fizički hendikepiran u okružju triju žena, tako će se pokazati i autorski, intuitivno nesposobnim odabrati protagonisticu svoje priče.



    Lada Kamenski
    film je koji bi se mogao, opet pirandelovski, zvati Tri žene traže (svog) Au(k)tora. Ova kino-izvedba nije nezasluženo zapažena i nagrađena na prošlogodišnjoj pulskoj smotri, a za međunarodni žiri Fedeora bila je (i) najbolji film. Ipak, post-festum, čini se da ostvarenje nema neko uvjerljivije autorsko-poetsko poentiranje. Radi se o zanimljivoj skici ženskih karaktera, ali su neki već viđeni hrvatski filmovi – a istoga skučenog dramskog prostora – puno bolje svoje karaktere doveli do ultimativnih i sugestivnih iskaza. Primjerice, po meni najbolji Ogrestin film Projekcije (2013.) u tome je maestralan. U usporedbi s jednim nezavisnim filmom, pak – koji je u Puli ostao u drugome planu – s Pleićevim Domom, Lada mi se također čini inferiornijim. Vidi: http://www.filmovi.hr/index.php?p=article&id=2804

    U konačnici, ipak, film Sare Hribar i Marka Šantića spada u bolje HR kino-izvedbe prošle godine. Njegov je čehovljevski postav sjajno kulminirao u najdražoj mi sekvenci filma, kada protagonistice pjevaju uz Gabi Novak:

    „Polako prolaze sati kad bi htjela bi znati
    kud odlaziš sad
    kad loše vrijeme se sprema
    a nikoga nemaš
    i spava grad...
    duga je duga noć
    duga je duga noć...“

     

    © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 25. ožujka 2019.

Piše:

Marijan
Krivak

kritike i eseji