Problem identiteta

Dejan Varga, Identiteti u filmovima Pedra Almodóvara, Hrvatski filmski savez, Zagreb, 2018.

  • Identitet je škakljiv pojam kada se mora definirati, naročito djeci i mladima nije shvatljiv, a i nešto starijima definiranje identiteta zadaje muke. Apstraktan pojam, nije ga lako pojmiti i opisati svojim riječima. Ono što jesi, tako glasi najbolja definicija pojma identitet koju je, vjerojatno nećete vjerovati, izreklo dijete od sedam ili osam godina.

    Španjolski redatelj Pedro Almodóvar (1949.) nije se jednom detaljno pozabavio problemima identiteta i čimbenicima koji bitno utječu na razvoj identiteta. Štoviše, problematika identiteta prisutna je u njegovoj bogatoj filmografiji u toj mjeri da se ne može izbjeći spominjanje identiteta kada se ide u dublju analizu njegovih filmova. Dejan Varga (1985.) pomno je istražio Almodóvarovo viđenje kompleksnoga, višeslojnoga pojma identitet, a njegov konačni rezultat je publicistički naslov Identiteti u filmovima Pedra Almodóvara (Hrvatski filmski savez, 2018.).

    Gotovo trećinu Vargine knjige čini detaljna analiza pojma identitet; autor navodi i analizira vrste identiteta (feministički, rodni, kulturni, psihoanalitički…), a pritom se poziva na brojne teoretičare (Lacan, Freud, Butler, Derrida, Foucault, Culler, Althusser…) koji su se bavili problemima identiteta. Da Varga nije površno pristupio temi, jasno se može vidjeti iz količine pročitane i korištene literature.

    Identitet je, pokazat će se u više navrata na filmskim primjerima, društveni konstrukt što se gradi čitav život, višestruko uvjetovan. Filmovi znatno pripomažu (a katkad i odmažu) u procesu izgradnje identiteta, oblikuju gledateljev identitet i pospješuju preispitivanje, a to se naročito odnosi na Almodóvarove osebujne i nagrađivane filmove što su redovno predmet rasprava: „Kako je suvremena književna teorija bogata tekstovima o identitetu, tako i filmska umjetnost postaje okvir u kojem identitetna problematika pronalazi svoje uporište. Onako kako, primjerice, književnost kritizira društvo i njegovu stvarnost, tako i filmska umjetnost sve više pomiče granice društvenog utjecaja zbog čega danas zauzima važno mjesto među medijima (i umjetnostima) koji stvarnost prikazuju na posve nov, kreativan i utjecajan način.“ (107)

    Vargina knjiga koncipirana je u tri glavna dijela; u prvom dijelu bavi se teorijskim analizama identiteta; u drugom dijelu knjige spominje elemente popularne kulture u Almodóvarovim filmovima (u više je navrata Almodóvar, između ostaloga, uputio posvetu Hitchcocku, pozivajući se na njegove filmove), dok treći dio knjige čine detaljne analize Almodóvarovih filmova u kojima je naglasak stavljen na pitanja identiteta. Varga usto spominje kulturološke promjene u Španjolskoj koje su utjecaje na Almodóvarov rad; u kraćim crtama objašnjavaju se turbulentne društvene mijene, pitanje cenzure, trendova i tijek demokratizacije što je uvelike obilježila španjolsko društvo u zadnjoj četvrtini 20. stoljeća.

    Od samih početaka Almodóvar obrađuje teme koje su dugo vremena bile zabranjene - zanimaju ga rubni identiteti, marginalizirani likovi. Pedro Almodóvar se, kao pripadnik manjine (po pitanju seksualnosti), od samih početaka rado bavio zamršenim procesima identifikacije. Njegovi su filmovi gledateljstvu poznati po složenim narativnim postupcima i razrađenoj karakterizaciji likova. „U svojim filmovima redovito omogućuje marginaliziranim grupama (osobama različite seksualnosti, ženama, osobama nestabilna spola i roda) da iskažu svoje potrebe i strahove te im dopušta da oblikuju svoj svijet prožet osobnim opsesijama, ali i zbiljom obilježenom konvencionalnim društvenim praksama.“ (187)

    Pošto Almodóvar običava kombinirati filmske žanrove, u njegovim se ostvarenjima mogu razaznati elementi (tragi)komedije, trilera, krimića i drame. Nije bez razloga kubanski kritičar Guillermo Cabrera Infante smislio termin almodrama. Varga je, analizirajući Almodóvarove filmove, u više navrata spomenuo kako središnju ulogu imaju ženski likovi. Žene su te koje dominiraju, one imaju jake i kompleksne osobnosti. Ako su slabe, kasnije pronađu potrebnu snagu, evoluiraju u snažnije jedinke. „Almodóvar je iskoristio medij filma da bi prikazao koncept novog ženskog identiteta, žene koja je slobodna, samouvjerena, oslobođena šutnje, odsutnosti i marginaliziranosti unutar patrijarhalnog društva. Oblikovanjem slojevitih ženskih likova raskinuo je tradiciju stereotipa: ženu ne prikazuje isključivo kao majku, suprugu i domaćicu, već joj omogućuje profesionalni i individualni napredak kao subjekt ravnopravnom muškarcu.“ (190)

    Muškarci su pretežno u drugom planu, stavljeni postrani. Nešto su više prisutni u naslovima Pričaj s njom (2002.), Loš odgoj (2004.) i Živo meso (1997.), ali i tamo muškarci imaju problema s vlastitim identitetom zbog neriješenih problema što pretežno korijene vuku iz djetinjstva (nedostatak oca, zlostavljanje…). Nestalnost i neprecizno određivanje u poimanju svijeta, neprestano izgrađivanje i dopuna identiteta što je višeslojan te sklon mijenama, izostanak ustaljene hijerarhije i prihvatljivih modela te kršenje propisanih obrazaca ponašanja česta su sastavnica Almodóvarovih filmova.

    Dejan Varga sastavio je iscrpnu i sustavnu studiju koja traži koncentriranog i posvećenog čitatelja. Osim što je pokazao zavidno poznavanje teorijske građe kada je problematika identiteta u pitanju, Varga se dokazao i kao vrstan poznavatelj Almodóvarovog filmskog opusa (i poznavatelj sedme umjetnosti uopće). Užitak u čitanju bit će prisutan kod upućenih poznavatelja Almodóvarove filmografije i nema sumnje da će ova knjiga potaknuti čitatelje na ponovno gledanje, primorati ih na razmišljanje te preispitivanje dosadašnjih viđenja. Naravno, knjiga će biti sasvim jasna i korisna i onima koji nisu pretjerano upućeni u radnju Almodóvarovih filmova.

    © Miroslav Cmuk, KAZALIŠTE.hr, 25. veljače 2019.