Romantička skromnost

Koja je ovo država, red. Vinko Brešan, sklad. Maciej Zielinski



  • Koja je ovo država
    Vinka Brešana bavi se teškim temama statusa hrvatskih branitelja, nestalih i poginulih u Domovinskom ratu i trenutnim političkim stanje Republike Hrvatske. Iako foršpan film najavljuje kao komediju, riječ je o drami s komičnim elementima, čije se tragično prikazivanje suvremene stvarnosti očitava i glazbom u stilu Chopina (skladatelj je poljski autor Zielinski). Zbog toga što je film kao medij nastao upravo na zalazu romantizma i zbog njegove prvotne povezanosti s operom, romantički je najčešći od stilova tzv. ozbiljne glazbe koji nalazimo u filmskoj glazbi. Unatoč učestalosti, romantička filmska glazba ne mora biti staromodna niti standardizirana jer način pojavljivanja utječe na dojam glazbe unutar pojedinog filma znatno više od njezinog stila. Zanimljivost glazbene pratnje u Koja je ovo država čini njezina oskudnost. Naime, prekrasan romantički odlomak u izvedbi klavira, violončela i gudača neprizorna je glazba dvosatnog filma. Redatelj je smješta u emocionalne, dramatične ili opisne scene. Neočekivano, u svim navedenima ulomak funkcionira.

    Muzikolozi iz najranijih razdoblja filma smatrali su najkvalitetnijim filmskim partiturama one rascjepkane i one koje su po formi prilagodljive. Zbog romantičkog oblikovanja Zielinskijeva je partitura upravo takva. Prva sekvenca, čiji je nositelj umirovljeni general Mikić, prikazuje njegove ponavljajuće snove o pokušaju samoubojstva. Svaki pokušaj prati neprizorna glazba koja se Mikićevim buđenjem naglo prekida. Svaki je san sve duži pa ga prati sve veći dio odlomka, ali ga ni jedan ne donosi u cijelosti. U sljedećoj sekvenci, u kojoj se glavni lik ministar Kelava odluči zatvoriti u zatvorsku ćeliju, glazba se javlja tek pred njen kraj u trenutku u kojemu se ministar odluči upucati. Kako se Kelava tada budi iz sna, glazba ponovo prestaje. Do ovog dijela filma neprizorna glazba prati isključivo san tj. nerealnost (što je uostalom jedna od najčešćih pojava u filmskoj glazbi). Zbog toga nas u trenucima koji slijede pojava glazbe navodi na pomisao da će se svojevremeno nositelj sekvence probuditi iz sna, a sve tragično se ispostaviti kao nerealno.



    Pripovjedačko miješanje sna i jave u filmu je toliko isprepleteno da naposljetku teško razaznajemo što se uistinu dogodilo, pa isto tako od sredine filma više ni ne primjećujemo umješnost glazbe u ovom postupku. Upravo ovaj početni postupak kombiniranja glazbe s probranim scenama filma, kao i njezina rascjepkanost i konstantno prekidanje dramatičnim događajima u početnoj sceni, kasnije ju gledatelju čini dragom, a njezino potpuno izlaganje doživljavamo kao svojevrsno oslobođenje ili katarzu kakvu likovi filma u svojim snovima i iščekuju.

    Zielinski i Brešan odlučili su se za određene standarde i raširenije načine pojavljivanja tj. tretiranja filmske glazbe, čime su ostvarili određenu bliskost s publikom. Istovremeno su inovativnim pristupom istu oblikovali u posve novu i zanimljivu filmsku partituru. Kvantitetom jako skromna glazba filma Koja je ovo država kvalitetom i baratanjem je dovoljno snažna da parira kvaliteti vizualnog uratka koji prati.

     

     © Lucija Šoštarić, FILMOVI.hr, 25. veljače 2019.

     

Piše:

Lucija
Šoštarić