Višedimenzionalno i kompleksno

Miljenica (The Favourite), red. Yorgos Lanthimos



  • Žanrovski subverzivna kostimirana drama / satirično-apsurdistička ekscentrična komedija Miljenica najnoviji je (po prvi put) ne potpuno autorski projekt senzacionalnog suvremenog filmaša Yorgosa Lanthimosa, jer dok smo dosad navikli na zaokružene scenarističko-redateljske mu uratke (Očnjak, Jastog, Ubojstvo svetog jelena…) ovogodišnji oskarovski nominant tekstom potpisuju Deborah Davis i Tony McNamara.

    No, Lanthimos ne samo da se na novom terenu snalazi nego i nadalje briljira, neizostavno časteći publiku prepoznatljivim inteligentnim mračno-iskričavim humornim kroz nadrealno-nonsensno, iako stanjuje (za poneke gledatelje barijernu) koprenu hermetične aure svojih auteurskih djela. U žarištu ove nesporno autentične postmodernističke, neortodoksne kostimirane dramedije tri su ženska lika kroz koja Lanthimos pokazuje ne samo čitavu skalu turbulentnih emocija (s kojima se neki ne znaju nositi dopuštajući da njima vitlaju, dok ih drugi itekako drže pod kontrolom) nego i zadivljujuće precizno secira sindrom vuka u janjećoj koži - zastrašujuće ambicioznu manipulativnu hipokriziju zaodjenutu otmjenim manirima (parcijalno evocirajući anakronizme Coppoline Marije Antoinette, korporalnu vladarsku dezintegraciju u Serrinoj Smrti Louisa XIV., kao i verbalno dovitljive, superiorne spletkaroške ženske umove Parkove Sluškinje, Frearsovih Opasnih veza ili Stillmanove Ljubavi i prijateljstva).



    Ogoljujući time opozitne psihologije kraljice kao punokrvne tragičke figure (melankolična i depresivna, naivna i lakovjerna, naotečena s bolovima od gihta, porfirije i crvenog vjetra, s idiosinkratičnim mušičavim temper tantrum ispadima) i njenih kompetitivnih zmijskih pobočnica (naizgled rafiniranih, licemjerki), Lantihmos se otkriva kao opsjenarski trickster koji se nikad posvema ne odriče signaturne mu simbolike (primjerice izrazito ženskih, proliferirajućih lunarnih aspekata sedamnaest kraljičinih ljubimaca kunića kao ambivalentnih simbola za jednako toliko njene preminule djece - čime već daje hinteve upućenom gledateljskom adeptu) te koji upravo u liku kraljice sažima sukus svog opusa, čineći je prototipom ideologije o slojevima duboke tuge pod naslagama onog vidljivog – hirovitog ponašanja, ekspresivne mimike, izobilno napudrana lica, opulentne teške odjeće, iskričavo lakrdijaških riječi.



    Pritom kao disfunkcionalna monarhinja (nepravedno zapostavljena veteranka iz sjene) Olivia Colman naprosto briljira i više nego zaslužuje dobiti Oscara i zasjesti na filmski tron (jednako kao i sam film, za razliku od mnogih ove godine nominiranih – ne samo filmova nego i glumačkih interpretacija – od neshvatljivo hvaljene blazirane Lady Gage do uvredljivo karikaturalnog Ramija Maleka), nevjerojatnom lakoćom i sugestivnošću maksimalno višeslojnim, višedimenzionalnim i komplesnim učinivši nesretan lik povijesne kraljice, nemjerljivo pridonoseći cjelokupnom dojmu ovog vizualno raskošnog, začudnim glazbenim izborima obogaćenog (opominjateljski strugajući zvuk gudala), izvanstrujaškim parametrima prezentnog filma.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr,  4. veljače 2019.



     

kritike i eseji