Napeta psihološka igra

The Vanished/ 사라진 밤, red. Lee Chang-hee



  • U velikim planovima za južnokorejsku produkcijsku 2018. godinu, svoje mjesto našao je i The Vanished, triler koji je europsku premijeru imao na East Winds filmskom festivalu iste godine. Redatelj je Lee Chang-hee, manje poznat po redateljskom asistiranju na filmu Haunters (2010) te kraćem filmu The Hideout (2011). U glavnoj ulozi je korejski veteran Kim Sang-kyung, zatim Kim Kang-woo te Kim Hee-ae.  

    Radnja filma započinje misterioznim nestankom tijela mrtve bogatašice Yoon Seol-hee, bez ikakvog traga. Kako tijekom života nije stekla nikakve neprijatelje, glavna osumnjičena osoba (p)ostaje njezin muž, profesor Park Jin-Han (Kim Kang-woo). Čak i za života svoje žene, Jin-Han imao je ljubavnicu, mladu studenticu s kojom je potajno planirao ubojstvo svoje žene otrovom na kojem je i sam nekad radio. Iako je osobno radio na otrovu, tj. drogi kojom je htio ubiti svoju ženu, dogodio mu se propust u činjenici da ta droga koja je toksična može zapravo biti blokirana uporabom nekih drugih droga, što poništava djelovanje one prve. Rastrgan između strasti prema mladoj studentici i detektiva koji ga pomno prati, Jin-Han je u strahu od mogućnosti da je njegova žena živa i da bi se mogla osvetiti mladoj ljubavnici. Klupko sumnje polako otkriva da je muž ubojica, da bi priča na kraju dobila potpuno novi i iznenađujući obrat. Na samome kraju dobivamo potresno svjedočanstvo detektiva koji otkriva da je Jin-Han zajedno sa svojom preminulom ženom davno prije usmrtio njegovu djevojku koja se vraćala kući s mlađom sestrom, zapravo Jin-Hanovom studenticom koja je još kao dijete bila svjedok smrti svoje sestre. U savezništvu s detektivom kreće u osvetnički plan kojim želi naći krivca za tragičnu smrt preminule sestre i pronaći njezino u tajnosti zakopano tijelo, te okriviti Jin-Hana za ubojstvo supruge.

    U žanrovskim notiranjima, The Vanished  je gdjekad i većinski označen kao triler, no i drama. Svakako nosi elemente trilera i drame, no jednako tako prisutan je psihološki trenutak, što prepoznajemo u igri detektiva i glavnog osumnjičenika. Elemente dobrog trilera prepoznajemo u samoj priči koja krije elemente klasičnog suspencea/krimića koji govori o ubojstvu i razotkrivanju u maniri christijevskih priča. Svakako je bitno naglasiti da elementi trilera i drame leže na dobroj dramskoj podlozi prikazanoj kroz obične likove tragičnih hamartijskih sudbina i žrtva rastrgnuća između ljubavi i strasti te braka, a s druge strane, prisutnosti krivnje za davno počinjen zločin.



    Sam film je remake španjolske inačice filma The Body (2010) koji govori o sličnoj tematici, no kao glavna razlika od originala istaknuta je i prisutna potraga za tijelom, što je i fokus filma, više od same osvete. Isto tako, eminentna je karakterizacija likova slična originalnu, no s malim odmakom i nijansiranjem u liku detektiva čija je osobnost ipak više obojena – s jedne strane doima se kao prilično opušten tip osobe, no oštra uma i pronicljiv, dok se s druge strane čini vrlo strog, silovit i dosljedan svojim uvjerenjima. Navedenu karakterizaciju prepoznajemo po njegovom držanju, hodu, odijevanju te raznim gestama i ponašanju u određenim situacijama – često hoda s rukom u džepu (čak i na mjesto zločina), pije sok na slamku, a i u nekim trenucima uočavamo određene upadice-digresije u razgovoru koje nisu od primarne važnosti za osnovnu nit razgovora koja se veže uz zločin, što svakako potvrđuje njegovu ranije spomenutu karakterizaciju i određenu dozu neozbiljnosti.

    Začinjeni dramski trenuci daju obod glavnome liku koji je htio počiniti ubojstvo, no nije siguran je li uspio – (pot)pomažu snazi i intezitetu kolebanja i nesigurnosti lika u dovršenost strašnog čina, ubojstvo vlastite supruge. U psihološkoj igri Jin-Hana i detektiva, detektiv vodi službenu istragu, no istodobno i svoju osobu istragu kojom se želi osvetiti za tragičnu smrt voljene djevojke u prošlosti. U takvoj zamršenoj i napetoj psihološkoj igri obruč se steže oko Jin-Hana, čiju psihičku rastrojenost pratimo sve do trenutka kada nakon saznanja prave istine potpuno zanijemi od šoka – poslije saznanja prave istine o nestalome tijelu mrtve žene i osvetničkoj igri detektiva i studentice, što pratimo pri samome kraju filma kad ga policija odvodi.

    Jednaka dinamika prati nas cijelo vrijeme, sve do pred kraj filma, kad dolazi do blagog skoka, usporedno s pričom i situacijom koja se zahuktava. Na samome kraju, priča dobiva neočekivani preokret koji svakako djeluje na publiku, što je i bila zamisao scenarista i redatelja. Isto tako, u filmu su brojne analepse koje služe gledateljima zapravo za objašnjavanje i povezivanje konaca cijele priče. Analepse su specifične i prepoznatljive jer na više mjesta, tj. scena u kojima vidimo određeni lik u mirovanju ili kretnji, i njegovo tijelo/pojava prelazi iz narativne sadašnjosti u narativnu prošlost na akcentiran način koji povezuje simbolički prethodnu scenu s onom novom, ne bi li se ponovno vratila na isti način u narativnu sadašnjost.



    Neke od scena koje sadrže opisan način kretnje u prvom su redu one koje sadržavaju scene finalnog obračuna detektiva i profesora, no jednako tako i one gdje dobivamo uvid i pojašnjenje kako je mlada studentica sudjelovala u cijeloj namještaljci, kako se zbio sam tragičan slučaj usmrćivanja njezine sestre itd.

    Ono što je vrlo zanimljivo kod spomenutih analepsi i prebacivanja iz narativne sadašnjosti u prošlost jesu i predmeti koji u pojedinim trenucima igraju veliku ulogu. Naime, ponekad se čini da određeni predmeti (pa i trenuci) služe kao spona asocijativnih veza koje nas odvode u narativnu prošlost – primjerice scena s pozivnicom na prozoru toaleta policijske stanice.

    Nadalje, ono što se (in)direktno veže za analepse i spomenuta prebacivanja jesu i svojevrsni tropi izjednačavanja stanja, mogli bismo uvjetno reći. U dijelu kod obračuna detektiv-profesor u šumi, vidimo kako određena analeptička prebacivanja služe kao određena ironijski intonirana poredba koja služi za bolje shvaćanje stanja glavnoga junaka. Potonje je vidljivo posebice u liku profesora u šumi, nakon čega u analepsi promatramo kako studentica stavlja kapi u času profesora, da bi on u istoj analepsi padao glavom na noge studentice,  a na kraju, opet u narativnoj sadašnjosti, glava mu pada u malu lokvu vode koja simbolički postaje crvene boje.



    Kad priča stupi u narativnu prošlost, tada nam se čini da gledamo manju kronološki poredanu priču unutar velike priče i cjeline – svojevrsnu priču u priči i kameru koja kao da prolazi kroz zidove. S obzirom na sve spomenuto, možemo zaključiti da su montažna rješenja i više nego pametna i nesumnjivo su dala još jednu zanimljivu notu cijeloj priči, koja je već sama po sebi kompleksna, s više gledišta.

    Početna scena u kojoj se otvara radnja svakako daje mračan pogled na mrtvačnicu i stanje glavnoga lika, a upotrebom dominantno i većinski jednog prostora kao mjesta radnje te vremenskog toka od jednog dana upotpunila se zgusnutost cijele priče i (pri)dodala važnost psihičkom stanju i sukobu dvaju glavnih likova u binarnoj opoziciji. U tamnoj mrtvačnici detektiramo i poigravanje elemenatima racionalnog i iracionalnog; tako se savjest i kajanje u kombinaciji s iracionalnošću superiorno izdižu nad strašnim zločinima i racionalnošću. Bitno je spomenuti i glazbu koja je većinom klasična, no onog tempa i melodije koji svakako naglašavaju određena stanja likova ili akcentiraju važnost određene situacije.

    Za zaključiti je da je atmosfera u filmu analogna samoj priči i žanru – mračna, tamna i pomalo zaglušena. S preciznim kutevima kamere, dobrim montažnim rješenjima, tamnim osvjetljenjem i glazbom u službi akcentiranja radnje neizbježan je učinak napetosti, zaglušenosti i dinamike koja vlada cijelim filmom, a nikad otrcana priča o igri mačke i miša u korejskoj produkciji zasigurno će ostaviti svakog gledatelja poprilično zadovoljnim.

     © Ervin Pavleković, FILMOVI.hr, 10. prosinca 2018.

kritike i eseji