Bezvremenski zvuk ludila

F20, 2018, red.: Arsen Anton Ostojić, sklad.: Mate Matišić



  • Psihološki triler F20 Arsena Antona Ostojića žanrovsko je iznenađenje. U početku poprilično jednostavna priča predstavlja mladu i uzbuđenja željnu Martinu koja ljetne dane provodi nevoljko pomažući ocu u pizzeriji i maštajući o partijanerskoj meki Zrću. Prilikom dostavljanja pizze upoznaje povučenog i tajanstvenog Filipa, opsjednutog nasilnim video-igricama. Zaokret njihove ljubavne priče počinje kada im plan da pokradu Martininog oca i pobjegnu na Zrće krene po zlu, a Filipova skrivena i potisnuta strana izađe na vidjelo. Iako obiluje klišejima holivudskih hororaca namijenjenih mlađoj publici (domaći štih daju mu tek poneki detalji poput slenga, susjeda purgera, autohtonih lokacija i sl.), Ostojićev je uradak obradio žanr koji nije čest ni popularan u hrvatskoj kinematografiji. Time je pred sebe, ali i pred skladatelja, postavio izazov.

    Glazba filma je opravdana fabularnim događanjima ili žanrovskim određenjem. Iako je zbog toga donekle predvidljiva, daleko je od klišeja. Naprotiv, njezina je predvidljivost taman tolika da ne odvraća gledateljevu pozornost s vizualnog. Glazba dance stila je narativno opravdana, nije dominantna u partituri nego je samo njena sastavnica, a usto je spretno uklopljena s preostalim glazbeno-stilskim elementima F20. Tako se u uvodnoj (i završnoj) špici stapa s brzim ritamskim obrascima i dugim ležećim tonovima na glasharmonici. Potonji će se tijekom filma javljati pri izmjeni prostorno-vremenskih cjelina, prebacivanju na brojne flashbackove ili u sceni Filipovih razgovora sa psihijatricom. Upravo su ovi dugi tonovi svojim pomalo stravičnim zvukom nagovještaj psihičkog poremećaja glavnog lika. Matišić je posegnuo za instrumentom koji se još u romantičkim operama javljao kao pratnja scenama ludila (npr. G. Donizetti: Lucia di Lammermoor) te ih pretvorio u motiv luđaka. Njegova specifičnost je boja tona. I upravo je zbog toga što mu nije potreban prepoznatljiv ritam ili melodija savršen za superponiranje drugoj glazbi. Scena u kojoj Filipa u zahodu noćnog kluba napada Martinin bivši, agresivni dečko prati prizorna glazba rock grupe, a pojava dugih, pomalo bezličnih tonova glasharmonike (bez prekidanja prizorne glazbe) najavljuje samo jedan u nizu Filipovih luđačkih ispada.

    Da je Filip središnji lik filma ukazuju i drugi zvučni elementi: glazba iz playstation igrica  čini ambijentalnu glazbu određenih scena, a njegovo motivičko ponavljanje recitacije o hobotnici (koju mu je majka kao malome recitirala) u filmskoj izvedbi i kontekstu svakim ponavljanjem postaje sve manje bezazleno dječje i sve više stravično. Ona ujedno čini samo jedan od primjera izjednačavanja i stapanja zvuka, govora i glazbe u F20. Tako primjerice uvodna špica završava totalom Martininih usana kako izgovaraju „Ti si luda“. Ovime ujedno završava i glazba špice. Martinina uvodna rečenica ostavlja dojam dijela filmske uvertire, a prijelaz s glazbenog na govorno je napravljen tako da je teško uočiti gdje jedno završava, a drugo počinje. Sljedeće primjere čine neprizorni zvukovi video-igrica pri prvom pojavljivanju glavnog lika, dočim njegovu paranoju i potpuno ludilo na kraju filma dočarava žamor više glasova i istovremenih šumova koje čujemo samo on i mi.



    Dvije su popularne pjesme filma svaka na svoj način uklopljene u partituru. Arpeggio grupe Quasarr (koja počinje kao prizorna glazba na večeri karaoke-izvedbi) to čini ukidanjem vokalne dionice i nastavljanjem instrumentalnog dijela. Izmjenom vremensko-prostorne cjeline i dinamike ona postaje neprizorna, koja se ritmom uklapa u preostalu neprizornu glazbu filma. Seven Days Amongst Your Hair (grupe Mr.Albino) uklapa se pak mračnim, grunge ugođajem.

    Kraj filma osim fabularnog donosi i glazbeni preokret. Ne samo da Matišić ovdje smješta jedini klišej (glazba potjere kroz šumu), nego se glazba u potpunosti mijenja. Nestaju dugi tonovi koji su stvarali napetost i iščekivanje tijekom većeg dijela filma. No, u ovome trenutku smo već sasvim sigurni da Filip nije psihički stabilna osoba i znamo koje je sve zlo sposoban učiniti, pa napetost stvorena glazbom više nije ni potrebna. Osim ovoga se samo još jedan odlomak ističe u inače poprilično ujednačenoj partituri. Scena Martininog prisjećanja na pokojnu majku donosi klavirsku glazbu. Ipak, zbog dugih tonova i visokog registra u kojem je izveden, odlomak je istodobno tužan i stravičan.

    S obzirom na neučestalost žanra psihološkog trilera/horora u hrvatskoj kinematografiji, Matišić je pri skladanju za F20 imao veliki, gotovo pionirski zadatak koji je uspješno (kao i u svim svojim prethodnim radovima) obavio. Njegova je glazba većinom izbjegla zamke glazbenih klišeja vezanih uz žanr, a usto se (vjerojatno uz suradnju s redateljem) kvalitetno povezala s radnjom i ostalim auditivnim elementima filma.

    © Lucija Šoštarić, FILMOVI.hr, 19. studeni 2018.

     

Piše:

Lucija
Šoštarić