Moć glazbe i ljubavi

Zvizdan, 2015, red.: Dalibor Matanić, sklad: Alen Sinkauz, Nenad Sinkauz



  • Film Dalibora Matanića Zvizdan 2015. godine najprije je osvojio nagrade, a zatim publiku i kritiku. Ovaj ljubavni triptih donosi priču o (ne)mogućnosti opstanka ljubavi između Hrvata i Srpkinje u zabačenom mjestu dalmatinskog zaleđa kroz tri različita desetljeća. Matanić privlačnost ostvaruje postavljanjem istih glumaca u svakom dijelu filma, pa su tako Goran Marković i Tihana Lazović najprije ljubavni par Ivan i Jelena koji su prisiljeni boriti se za svoju vezu u 1991. godini na samome početku Balvan revolucije, a zatim Ante i Nataša tj. Luka i Marija u poslijeratnim 2001. i 2011. godini u kojima se tragovi rata i netrpeljivost hrvatskog i srpskog stanovništva unatoč odmaku od 20 godina još uvijek itekako osjete. Osim glumaca, Matanić u svakoj sekvenci iznova rabi iste fabularne, vizualne i glazbene motive. Zbog toga što su svaki put prepoznatljivi, a ipak na drugačiji način predstavljeni publici, oni postaju lajtmotivi.

    Kako nam filmski ljubavni par(ovi) pokazuju da ljubav može nadvladati predrasude, mržnju, rat, vlastite psihološke barijere, pa čak i smrt, tako glazba Zvizdana nadilazi vrijeme te se ponavlja u tri glazbeno različita desetljeća. Glavnim lajtmotivom filma postaje pjesma Amerika beogradske novovalne grupe Idoli, čiji se ponavljajući i upečatljivi stih „A ja kažem A, a gde je Amerika“ u prve dvije sekvence veže uz likove srpske nacionalnosti. U posljednjoj ju sekvenci na automobilskom radiju slušaju Luka i njegov prijatelj (također hrvatske nacionalnosti), zbog čega nam se može učiniti kako je netrpeljivost dviju nacionalnosti gotova, no daljnja događanja će nam ukazati na suprotno.



    Iako naizgled djeluje skromno, glazbe Zvizdana je malo upravo zbog toga što je dovoljno jaka da ispuni svoj zadatak. Glazbeno najsiromašniji drugi dio filma na mjesto glazbe smješta zvuk. Poigravanjem ritmičnošću i različitim bojama zvukovnih efekata naglašava i pojačava (seksualnu) napetost koja je izraženija u ovome nastavku. Ipak, Matanić i u ovu sekvencu uspijeva ubaciti glazbeni motiv iz Amerike (i to u Natašine slušalice) te ponešto gotovo neprimjetne popratne glazbe oblikovane poput zvučnih ploha.

    Treći dio filma donosi nešto više neprizorne glazbe. Sekvenca započinje prizornim odlomkom Amerike, a zatim nastavlja s (i dalje prizornom) elektroničkom glazbom koja ima fabularnu ulogu. Naime, uz prikaz novonastalog festivala takve glazbe, koji Luki služi kao lažni razlog za povratak iz Zagreba, prebacivanjem stanice na automobilskom radiju sa novovalne na techno glazbu u prvoj sceni sekvence, redatelj nas dodatno osvješćuje kako je započeo dio filma koji se odvija u relativno suvremenom razdoblju. Između uvodnog odlomka Lukinog povratka i partijanja, njegovo pokajničko putovanje Mariji kroz krajolike Dalmatinske zagore prati elektronička glazba braće Sinkauz. Kao i prethodna neprizorna glazba, ona je gotovo neprimjetna te se sastoji od dugih tonova. Djeluje jednostavno, no zapravo je izrazito važna, efektna i na više načina uklopljena u film. Elektronički zvuk parira prizornoj glazbi sekvence, dugi tonovi stvaraju napetost i iščekivanje Lukinog cilja, dočim jednostavnost odgovara napuštenim krajolicima koje vizualno prati.



    Prvi dio triptiha Marijan Krivak navodi kao najbolje režirani. Najboljim ga čini i glazba. U tom prvom dijelu, često ocjenjenim kao patetičnom, u trenutku u kojemu još ne znamo što fabularno slijedi niti očekujemo maštovito ponavljanje motiva Amerike kroz sve tri sekvence, glazba je toliko snažna da uspijeva razdvojiti (likove različitih narodnosti) i spojiti (ljubavnike). Moć trube je ono što najviše dolazi do izražaja (pogotovo u kombinaciji s odličnim kadriranjem). Od njenog upečatljivog zvuka na samom početku filma, koji se javlja prije slike i svojim (pogrebničkim) tonom najavljuje tragičan kraj sekvence, do njezinog romantičarskog ljubavnog zova nedostižnoj dragoj. Čak nakon što je trubač utihnut pucnjem i nakon Jeleninog dramatičnog plača nad Ivanovim mrtvim tijelom, u našim (šokiranim) ušima još uvijek odzvanja melodija kojom nam je Ivan, pa makar i nakratko, dao nade da će ljubav pobijediti mržnju.

    Novonastale glazbe u Zvizdanu je malo, ali u kombinaciji s već postojećim glazbenim djelima i zvukovima, sasvim dovoljno. Kvalitetno baratanje ovima, kao i ostalim (vizualnim) elementima filma je, čini se, više zasluga redatelja nego skladatelja. Kao i sa svim drugim filmskim aspektima, Matanić je i s glazbom u Zvizdanu pokazao sav svoj talent i hrvatskoj kinematografiji dao jedno od svojih najkvalitetnijih djela.

    © Lucija Šoštarić, FILMOVI.hr, 1. listopada 2018.

     

Piše:

Lucija
Šoštarić