Dosadno i nemaštovito

Časna (The Nun), red. Corin Hardy

  •  

    Prije ili kasnije ispostavi se da zlo nije američko i da je moralo biti uvezeno iz neke druge, strane, često daleke i egzotične zemlje koju prosječan Amerikanac ne može pronaći na zemljopisnoj karti. U kultnoj knjizi Hollywood od Vijetnama do Reagana (1986), koja je dobrim dijelom pozitivno prevrednovala žanr horora, Robin Wood tumači da je jedno od upečatljivijih obilježja američkih horora tridesetih i četrdesetih godina bilo neameričko porijeklo zla ili negativca – radnje tih filmova odvijale su se redovito izvan SAD-a ili u imaginarnim zemljama. Sile zla tek su pedesetih godina počele napadati Ameriku i njezine nedužne građane traumatizirane strahom od sovjetske invazije, a najčešće iz svemira ili podzemlja.

    Bez obzira na vremenski kontekst određenih trendova zamjetnih u horor filmu, inozemni karakter negativaca jedan je od najtvrdokornijih motiva ovoga žanra, koji suvereno preživljava do naših dana. Njegovu olinjalom zovu nisu uspjeli odoljeti niti kreatori franšize The Conjuring. Nakon što je dijabolično zlo, od kojega nas jedino spasiti može - tumači nam Hollywood, sveta vodica i raspela te dobro plaćeni eksperti u egzorcizmu, poharalo idilične američke suburbije, u Časnoj se događa veliki ali predvidljivi plot twist. Očekivano otkrivamo da zlo nije moglo stasati na američkom tlu, nego je uvezeno odnosno preneseno iz područja za koje je vjerojatnije da bi tamo moglo nastati. Štoviše, prenositelj je kanadski Francuz, dakle opet stranac i neamerikanac, koji je došao u bogobojazne američke krajeve, noseći razornu klicu u sebi. Horori su često znali zrcaliti ksenofobne anksioznosti suvremene kulture, a Časna te bojazni revitalizira i vraća na velika vrata u sveopći opticaj. Dobra i mirna provincijska Amerika i njezin način života ugroženi su zbog stranaca koji dolaze iz nekih egzotičnih i primitivnih krajeva.



    Druga znakovita činjenica u kontekstu stranosti upućuje da zlo često dolazi ili vreba u zemljama koje su nekada pripadale bivšem komunističkom bloku. Posebice su njihove provincije ili zabitni dijelovi istodobno prikazani kao zastrašujući i egzotični, nešto poput divljeg istoka u koji civilizacija još nogom kročila nije. Uzmite za primjer samo The Shrine (2010) Jona Knautza i njegov groteskan tretman poljskih seljaka i sve će vam postati jasno. Tako osoba krucijalna po franšizu The Conjuring –  redatelj, scenarist i producent James Wan te redatelj Časne Corin Hardy, radnju smještaju u rumunjsku zabit pedesetih godina dvadesetoga stoljeća, čija je stvarnost očišćena od bilo kakvih referenci na Ceaușescua i postratni režim. Konjske zaprege, siromašne straćare, praznovjerni seljaci i zagonetni samostan dovoljni su za egzotičnu pozadinu priče o ukletom katoličkom samostanu u zemlji u kojoj je osamdeset posto stanovništva pravoslavne vjeroispovijesti.

    Obitavalište časnih sestara nekoć je bilo dvorac rumunjskoga velikaša koji je nastojao steći moć tako što je otvorio svojevrsni portal u pakao, ali ga je Vatikan u tome uspio spriječiti te preuzeti vlast nad građevinom. Priznat ćete, djeluje kao motiv pokupljen iz neke od brojnih inačica priča o Draculi. Uz navedeno, autori se nisu libili sakriti niti utjecaje Egzorcista, a časne im usput i na mumije nalikuju, pa vas cijelo vrijeme prati osjećaj da će odnekud iskočiti Tom Cruise i pokušati spasiti cijelu stvar. Pretjerano originalnosti ne može se očekivati od generičkoga serijala jer originalni The Conjuring (2013) i nastavak (2016), koje potpisuje spomenuti Wan, polučila su čak dva spin offa, a oba imaju predznak prequela. Annabelle (2014) Johna R. Leonettija i Annabelle: Creation (2017) Davida F. Sandberga nastojali su nas upoznati s genezom zlokobne lutke, a Časna nas nastoji prosvijetliti kako je svekoliko zlo nastalo i otkuda je došlo.

    Cijeli taj kompleks baziran je na potrošenim i napornim motivima o zlim silama i zaposjedanjima. Ono što su, primjerice, osamdesetih godina bili teeny kill pics i filmovi nasilja nad ženama, dvijetisućitih su postali found footage i narativi o zaposjedanjima, u kojima Wan ima mnoštvo iskustva (Insidious, Lights Out). Zlo ulazi u ljude i tjera ih da čine strašne zločine, a sada se, kako sam naveo, ispostavlja da to zlo čak nije niti američko. Sve nam to može štošta sugerirati o suvremenim strahovima. Negativac sada ne predstavlja samo izvanjsku prijetnju, nego ima moć ovladati našim tijelom i umom, odnosno dušom. Posrijedi je inovirana inačica straha od gubitka kontrole nad vlastitim tijelom i razumom, koja se često javljala u ovom žanru.



    Priča Časne djeluje sklepano na brzinu da bi se franšiza mogla dalje financijski izdašno eksploatirati, tako da ne treba očekivati pretjeranu razrađenost i suvislost. Njezini nosivi čimbenici dva su lika – svećenik-detektiv otac Burke (Demian Bichir), kojega Vatikan uvijek poziva kada je su u pitanju delikatni slučajevi, te mlada sestra Irena (Taissa Farmiga), koja ima neobične vizije za koje vjeruje da predstavljaju sugestije Djevice Marije. Problem je što se doimaju kao da se svatko nalazi u svom filmu, a međusobno nemaju ništa zajedničko. Pritom je njihova karakterizacija krajnje oskudna i neoriginalna, toliko puta viđena i prožvakana da kao karakteri u gledatelja ne pobuđuju nikakav interes.

    Poradi šuplje priče devedesetak minuta filma ostavlja dojam puno duljega trajanja, u kojem najmanje prostora otpada na razvijanje atmosfere i napetosti. Corin Hardy služi se standardnim setom postupaka da bi u gledateljima izazvao osjećaj ugroze: snažnim zvučnim efektima, poigravanjem vidljivog i nevidljivog, svjetla i sjene, gotičkom ikonografijom derutnoga samostana, a cjelina ostaje dosadna i nemaštovita.

     © Dejan Durić, FILMOVI.hr,  8. rujna 2018. 

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji