Emocionalno intonirani segmenti

Nemoguća misija: Raspad sistema, red. Christopher McQuarrie



  • Nemoguća misija
    pomalo je ali sigurno postala američki pandan britanskom Jamesu Bondu, kojem je doduše trebalo nešto više vremena da se od staromodnoga špijunskoga serijala dodvori high-tech kulturi našega doba. Nemoguća misija također nije projekt koji je bio lišen vrludanja. Izvornik je nastao devedesetih godina prošloga stoljeća, kad se razmišljalo o tome što snimiti a da nužno ne bude posrijedi remake klasika, kultnoga djela ili nekog opskurnog i zaboravljenog ostvarenja. Za razliku od sadašnjice, kada se nekoć uspješni filmovi adaptiraju u televizijske serije s više sezona, prije nešto više od dvadeset godina producenti su doživjeli prosvjetljenje shvativši da se pravi komercijalni potencijal krije u nekad popularnim televizijskim serijama koje se mogu izdašno adaptirati u dugometražni igranofilmski medij. Jedna takva serija zapela je za oko i Tomu Cruiseu, koji se baš u to vrijeme odlučio okušati u producentskim vodama. Filmska zvijezda koja producira sebe zapravo stvara film po vlastitoj mjeri, koji može dodatno učvrstiti njezin status, ponajprije akcijskoga junaka. Cruiseu je za oko zapeo gledani i dugovječni serijal Nemoguća misija Brucea Gellera, koji se prikazivao od 1966. do 1973. i koji je u ono doba hladnoratovskih paranoja dobro korespondirao s anksioznim duhom vremena.

    Zvijezda koja je odlučila snimiti film po vlastitoj mjeri i karizmi ipak nije htjela da djelo režira nekakav ocvali rutiner pa je odabrala autorsku figuru, doduše naoko na zalazu karijere, što se činilo kao potencijalno dobra situacija. Imam dobroga redatelja, ali i redatelja u problemima, koji će stoga biti poslušniji. Brian De Palma je prije Nemoguće misije (1996) nanizao umjetničkih i financijskih promašaja (Raising Cain, 1992; The Bonfire of the Vanities, 1990) i teško da su ga mogli spasiti izvrsni filmovi poput Carlito`s Way (1993). Ponuda da režira siguran blockbuster zasigurno je izgledala kao dobra prilika da popravi kredibilitet te si osigura neki budući osobniji projekt od djela za široke mase. Priča kaže da se Cruise i De Palma nikako nisu slagali oko koncepta filma, što je poprilično izgledno. Glumačka je zvijezda stasala na vizualno pompoznim i videospotovski, odnosno emtivijevski intoniranim i besmislenim Bruckheimerovim produkcijama poput Top Guna (1986), a redatelj je razvio upečatljiv i pedantan vizualni stil te su ga često zanimali mračni dijelovi čovjekove psihe. Kako god bilo, De Palmina Nemoguća misija ostala je upamćena kao jedan od najzabavnijih i najboljih blockbustera devedesetih godina, ponajprije zbog njegova nastojanja da pastišira stil špijunskih filmova koji su nastajali u doba dok se serija emitirala i gledala u brojnim američkim kućanstvima. U desetljeću kada su filmski spektakli počeli nalikovati na dugometražne emtivijeve videospotove, De Palmino staromodno ostvarenje predstavljalo je zabavno ostvarenje koje pritom ne zaglupljuje svoju publiku, a imalo je dovoljno high-tech atrakcija da bude u dosluhu s vremenom nastanka.



    Četiri godine nakon izvornika Cruise je ponovno odlučio producirati u nastavku, no tada je učinio ono što mu je bila prvotna želja. Priča je od old school trilera postala punokrvni akcijski spektakl koji je režirao ugledni honkonški redatelj John Woo, tada na uspješnom radu u Hollywoodu (Face/Off, 1997). No, time je djelo izgubilo šarm te postalo razvučeni akcić koji muku muči s ritmom, predugačkim akcijskim scenama te općenito tanašnom pričom i neprofiliranim likovima. Spominjem prva dva dijela jer ona predstavljaju dvije krajnje točke između kojih je serijal vrludao i koje će redatelj Nemoguće misije III (2006) J. J. Abrams pokušati objediniti, a znamo da je posrijedi filmaš kojega uvijek zovu kada treba neki serijal spasiti ili oživjeti (Zvjezdane staze, Ratovi zvijezda). Kao pratnja Ethanu Huntu (Tom Cruise), uz Luthera Stickella (Ving Rhames), pridodan je i Benji Dunn (Simon Pegg) koji je zaslužan za humorne akcente, dok su se Huntovi predmeti emocionalnog i tjelesnog interesa neprestano iz filma u film mijenjali.

    Nakon toga Nemoguća misija postala je uporišna točka glumačke karijere Toma Cruisea jer koliko god promašaja snimio, uvijek će mu ostati neka nova Nemoguća misija da spasi stvar. Međutim, osim nesretne dvojke, serijal koji spaja staromodne špijunske klišeje s nabrijanim akcijskim elementima, uvijek je nastojao zadržati makar solidnu razinu kvalitete te visoku produkcijsku razinu. Stoga se ne bi moglo reći da od tih pet filmova (dakle, izuzimam dvojku) neki iskače svojom pretjeranom nekvalitetom.



    U šestici se kao redatelj vraća Christopher McQuarrie, koji je potpisao i prethodni nastavak, a Cruisea je režirao i u lošem Jacku Reacheru (2012). Za razliku od Rougue Nation (2015), čiji su segmenti počeli nalikovati na reklamne filmove za automobile koje Hunt vozi ili satove koje nosi, Raspad sistema je manje pompozan. Ustaljena šablona serijala je zadržana: uvodna sekvenca predstavlja okršaj pozitivaca i negativaca, u kojoj je postavljena motivacija za daljnji razvoj radnje. Nakon toga kreće zaplet u kojem Hunt i njegova ekipa bivaju izloženi dvjema skupinama: vanjskoj – negativcima čije nastojanje da unište svijet treba osujetiti, te unutarnjoj – vezanoj uz američki obavještajni kružok, kojoj Huntova ekipica predstavlja trn u oku. Pritom se ritam postiže brzom izmjenom atraktivnih lokacija, često vezanih uz popularne turističke punktove slavnih prijestolnica, u ovome slučaju Pariza i Londona, da bi sve završilo u egzotičnim pustopoljinama i planinskim vrletima Kašmira. U šestici je tih lokacija puno manje jer je očito redatelj radnju nastojao usredotočiti da se ne bi pretjerano rasplinjavala kroz prostorne skokove. Navedeno je značilo dulje vremensko zadržavanje na određenoj lokaciji, što je naposljetku urodilo predugačkim i razvučenim akcijskim prizorima. Primjerice, potjera u Parizu razvlači se u nedogled i testira granice gledateljeva strpljenja. Ista situacija je i s inače jako dobro postavljenom scenom helikopterske potjere, koja bi dodatno bila efektnija da je puno kraća. Treba u obzir uzeti činjenicu da Raspad sistema traje sto pedeset minuta, iako bi komotno mogao trajati sto dvadeset minuta, čime bi se izbacio prazan hod te skratili predugački akcijski prizori. Oni nažalost podliježu onoj tendenciji da se snimaju što bombastičniji i raskošniji prizori, bez obzira imalo li njihovo trajanje pokrića i smisla.

    Mimo sporadičnih problema s ritmom i praznim hodom, McQuarrie dobro vodi priču, koja nije osobito inventivna niti razrađena, a nastavlja se na Huntov sukob sa starim neprijateljima. Zabavnim elementima i simpatičnim karakterima te činjenicom da Huntu ovoga puta ne ide najbolje, a i godine ga sustižu pa je sve teže trčati i trpjeti sve te udarce i padove, Nemoguća misija 6 ispunjava svoju funkciju zabave za široke mase, koja ipak nastoji ne zaglupiti gledatelje. Akcijski segmenti prožeti su humornim elementima, iako manje nego u prethodnim nastavcima, te emocionalno intoniranim segmentima vezanima uz Huntove odnose s dvjema ženama. McQuarrie se dodatno potrudio da protagonistice ne budu svedene samo na predmet interesa, kako je to često ranije bivalo, nego sada imaju aktivniju ulogu u priči, koja nadilazi puku razinu razvijanja romantičnih sadržaja.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr,  1. rujna 2018. 


Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji