Iz perspektive marginaliziranosti

Jedna fantastična žena (Una mujer fantastica)



  • Jedna čudesna žena
    Sebastiána Lelija u naša je kina došla s bogatom popudbinom – ostvarenje je osvojilo, među mnoštvom ostalih nagrada, Oscara za najbolji film izvan engleskoga govornoga područja te Srebrenoga medvjeda za scenarij na Filmskom festivalu u Berlinu. U ovome slučaju dobra kritičarska recepcija te brojne nagrade nisu samo rezultat društvene relevantnosti filma te činjenice da progovara o marginaliziranim društvenim skupinama čiju vidljivost time nastoji potaknuti, što se nikako ne smije zanemariti, nego je riječ o poprilično dobro skrojenom djelu koje izvrsno funkcionira na više razina. S jedne strane riječ je o društvenom komentaru i kritici, a s druge strane posrijedi je intimistička studija žalovanja te prikaz polaganoga procesa suočavanja s gubitkom voljene osobe, ali i egzistencijalnog uporišta.

    Kao što sam istaknuo, posrijedi je vrlo aktualno ostvarenje, koje u središte interesa te vidljivosti nastoji postaviti transseksualnu osobu te probleme s kojima se suočava na razini svakodnevne egzistencije, ali i događaja koji predstavljaju bitne prekretnice u njezinu životu. Lelio se ne želi iscrpljivati u razgranatim i melodramatičnim zapletima, nego naspram toga bira prigušen, suptilan i intimistički pristup problematici. U uvodu predstavlja svakodnevicu ljubavnoga para koji čine Marina (Daniela Vega) i Orlando (Francisco Reyes). On je planira odvesti na večeru u povodu njezina rođendana te joj predati dar – avionsku kartu za zajednički godišnji odmor u inozemstvu. U tom kratkom vremenu gledatelj stječe dojam da je posrijedi stabilan par u čijem odnosu prevladava skladnost i razumijevanje. Nakon toga se zbiva prijeloman trenutak u priči, koji ima dalekosežne posljedice na daljnji tijek Marinina života. Orlando zbog aneurizme biva hospitaliziran te umire u bolnici, nakon čega Marina biva izložena brojnim problemima. Njezina nova osobna iskaznica nije gotova, a na staroj stoji njezin prijašnji, muški identitet. Bolničko osoblje gleda je s podozrenjem, policija se zanima za Orlanda jer je u bolnicu došao s vanjskim ozljedama, a njegova obitelj – bivša žena i sin, jedva su dočekali priliku da je se riješe. Time Marina zbog svoga statusa biva izložena nizu diskriminativnih praksi u društvu, koje nije u mogućnosti prihvatiti nekoga tko nema stabilan identitet jer to izaziva anksioznost.



    Naoko biste mogli zaključiti da redatelj protagonisticu postavlja u sve predvidljive situacije, kako bi istaknuo činjenicu da je ona pravno, društveno i politički marginalizirana. U prvom slučaju jer nema pravo na odluke vezane uz život i imovinu preminuloga partnera. U drugom slučaju jer nema stabilan identitet pa se društvo boji da se s margina ne primakne centru. U trećem slučaju jer njezin novi identitet država još nije potvrdila izdavanjem nove osobne iskaznice. U heteronormativnoj i patrijarhalnoj, konzervativnoj sredini poput Čilea Marina dakle nema mogućnost odlučivati o sudbini bolesnoga partnera, niti nakon njegove smrti ima ikakvih drugih prava, a u konačnici joj je uskraćena i sloboda da prisustvuje njegovu sprovodu. Iako sporedni likovi poput članova Orlandove obitelji te policijske istražiteljice sadrže nešto od nepotrebne stereotipije te su možda odveć papirnati za vlastito dobro, ipak su efektno iskorišteni da bi podcrtali predrasude i neshvaćanja koje okolina gaji prema protagonistici. Predvidljivost situacija u koje upada nadomještaju se pažljivom analizom njezina unutrašnjega života.

    Leliovo ostvarenje, međutim, mnogo više od potrebnoga društvenoga komentara predstavlja intimističku studiju, što od njega čini poprilično intrigantno ostvarenje. Redatelj je u potpunosti zaokupiran intimom i doživljajnošću protagonistice i prikazom načina na koji nastala situacija utječe na nju te kako se s njom (ne) uspijeva nositi. Jedna čudesna žena stoga izvrsno funkcionira jer je promijenjen kut motrišta. Gledanje se više ne čini izvana, nego iz perspektive marginaliziranoga subjekta te sagledavanja kako društvene interakcije i problemske situacije utječu na nju i njezin odnos prema okolnom svijetu.



    Redatelj se vrlo očekivano koristi žanrovskim strategijama melodrame te vrlo konvencionalno, linearno-kronološki slaže naraciju. Ona je time postavljena kao niz prepreka odnosno iskušenja koje društvo, dakle okolina, postavlja pred Marinu. Protagonistica ih treba prevladati kako bi se pokazala kao moralno superiornija i čvršća osoba, čime se cjelina nastoji dovesti do redemptivnoga kraja. Navodna konvencionalnost strukture Leliju služi da bi snažnije istaknuo proživljavanja protagonistice jer je sve usmjereno na nju te njezinu hrabru ustrajnost da vlastiti život proživi kako želi i bez laganja sebi i okolini, na što licemjerno društvo nije spremno.

    Pritom je autor veliku pomoć imao od odlične Daniele Vege, prve čileanske transseksualne glumice, koja je izvrsno dočarala emocionalnu složenost i dubinu protagonistice. Marinu tako karakterizira određena doza pasivnosti: ona ne traži suosjećanje okoline, nikad se ne žali niti se ikom ispovijeda. Spomenuto lišavanje ispovijednosti pomoglo je redatelju da ne upadne u pretjeranu patetitiku i rječitost. Naspram toga, usredotočio se na Veginu pojavnost, njezine facijalne ekspresije te govor tijela.


    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 13. srpnja 2018. 

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji