Oda ljepoti života

Zagreb Dox - Međunarodni festival dokumentarnog filma (25.2.- 4.3.2018.), Happy Dox: Kedi, red. Ceyda Torun



  • I dok kult mačke postoji u mnogim mitologijama i totemskim vjerovanjima (egipatska boginja-mačka Bast, nordijske vilinske skogkatt mačke boginje Freje, slavenske shapeshifter-mačkolike metamorfoze Domaćih), povijesno su se te životinje mahom promatrale kroz dva kontrapunktna oblika – poštivajućeg udivljenja ili pak straha pred njenom magičnošću - od staroegipatskog obožavanja (brijanje obrva u žalovanju za mačkama, mumificiranje istih) preko srednjovjekovne zastravljene bojazni ili barem nepovjerenja (paljenje životinja zbog vjerovanja u njihov demonski aspekt i zoometempsihozna nastavanja upravo mačjih obličja od strane vještica i inih anti-božanskih entiteta) do suvremenog kreiranja mnogih nezaboravnih likova u kulturi (od animiranih Toma, Sylvestera ili Garfielda preko Žene-mačke i omaža felis-boginji u Američkim bogovima Neila Gaimana do Cerigradskog ili pak Mačka u čizmama), no uvijek su i redovito smatrane nositeljicama tajnovitog numinoznog.

    Ove po mnogima vidovite (perceptorice astralnog) iscjeliteljice (sedativne ali i korekcijske frekvencije predenja), neovisno o boji (sivoplave, narančaste, calico, tabby, bijele…) ili pasmini (egzota, maine coon, norveška šumska, angora…) predmet su interesa dokumentarne poetske meditacije lirske ljepote, ditiramba mačjoj okretnoj eleganciji i gradu čiji su nesporan ukras, ali i duša - Kedi (turski, Mačka). Grupni portret istanbulskih vagabundnih skitalačkih habitatorica (umješno ulovljenih i praćenih nizom vibrantnih i opservacionalnih uličnih vinjeta kroz fotografiju Alpa Korfalija i Charlieja Wuppermanna) kao spiritualnih indikatora samog živahnog i životnog gradskog pulsa  (baš kao što je to slučaj i s mnogim mediteranskim gradovima, primjerice u Dalmaciji, gdje je suživot s mačkama imanentniji miljeu od onog s psima) redateljica prezentira dvama zanimljivim postupcima. Prvi je da domišljato sedam odabranih mačaka prikazuje kao individualizirane, temperamentno i manirama raznolike i distinktivne osobnosti (zaigrani Bengü, znatiželjna Deniz, aristokratski i nenametljivi, strpljivi Duman, odlučni i promišljeni Gamsiz, predani i fokusirani lovac Aslan Parçasi, stroga i ljubomorna supruga Psikopat, asertivna skrbnica o pomlatku Sari) doživljene i izanalizirane iz perspektive ljudi koje su posvojile; mahom prodavača i slučajnih ali i posvećenih im uličnih obitavatelja i obilazitelja kojima, samosvojne i svoje, navraćaju po potrebi; drugi pak da čitavu svoju filmsku turističku razglednicu pitoreskne metropole upravo preko mačaka uzdiže na jednu višu, duhovnu razinu (ljepota služenja životinjama kroz skrb, čudesni doživljaji, izlječenja).



    Ipak, Torunina vizija ne progovara ništa o teškom aspektu života četveronožnih ljepotica (nastranu njihove civilizacijskim dosezima u stanovima i vlasništvima zatočene posestrime) – od namjernih trovanja i mučenja prisilnom sterilizacijom do uznapredovale urbanizacije koja svakako sužava mačji životni prostor; ipak, lijepim i vedrim promišljajima sugovornika dokumentarca dotičući gledatelje („Kad ti se maca umiljava oko nogu, život ti se smiješi – to su trenuci sreće i podsjećaju nas da smo živi“ ili „Sve je lijepo kad na to gledaš s ljubavlju“) i podastirući im predivnu, optimističnu i pozitivnu odu ljepoti života.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 5. ožujka 2018.

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji