Najveći Matanićev film

Kino Lika, red. Dalibor Matanić

  • Kino Lika, red. Dalibor MatanićKino Lika mitsko je mjesto mnogih Zagrepčana. Danske soft-seksi komedije tijekom ranih sedamdesetih značile su inicijaciju u svijet odraslih. I baš kao što je kojih dvjestotinjak metara istočnije kino Kosmaj bilo katalizator akcijskog Bruce Leeja u zmajskom gnijezdu, tako nas je Kino Lika – baš sasvim nevino! – upoznavalo sa slikama preplanulih danskih cura u akciji druge vrste. Računajući i na nostalgiju za nekim prošlim vremenima, Dalibor Matanić naslovio je svoj film baš Kino Lika. Predložak Damira Karakaša idealno se poklopio s time! Lika u ovome filmu postaje kino. Istodobno groteskno i ružno, ali i poetski lijepo. Patetično, ali i poetično. Skučeno, ali i veće od života.

    Kino Lika, red. Dalibor MatanićDa prejudiciram: Matanić je napravio dosad svoj najveći film. Iako se nakon Finih mrtvih djevojaka učinilo da on ne može više snimiti film s toliko gorčine i oporosti, svatko tko je tako pomislio, srećom – prevario se! No, dok je u gradskoj sredini Mrtvih djevojaka sve izgledalo beznadno stiješnjenim i (klaustro)fobičnim, u Kinu Lika rastvorila se tragika epskih dimenzija. Takva tragika doživjela je i svoju katarzu. Jer, nikako drukčije ne bih mogao protumačiti finale filma u kojemu troje protagonista dolazi do ključnih trenutaka u svojim životima. Orgazam, smrt, ljubav. Eros, thanatos, philia. Upravo se ovom osebujnom dijalektikom pronalazi ključ za ulazak u njihov svijet.

    U malenom ličkom mjestu oličen je baš takav theatrum mundi. Prostodušni lokalni momak Mike (Krešimir Mikić) nogometni je talent koji obećava. No, njegov je svijet ograničen »zvjezdanim nebom nad njime«. Upravo zbog svoje nevinosti u grubome okružju on će postati tragičnim protagonistom – kao u grčkoj tragediji. Nehotice usmrćuje svoju majku traktorom i otada više nema smiraja u njegovu kozmičkom usudu. Kao dijete ličkog svemira, on će radije skončati svoj tragični život u rodnome selu negoli postati nesuđena nogometna zvijezda u Njemačkoj ili u Hajduku.

    Kino Lika, red. Dalibor MatanićNjemačka će biti katarzički moment i u životu pretile djevojke Olge (Areta Ćurković). Nakon što joj preko oglasa nađeni ženik okreće leđa na Bahnhofu, ona se vraća u zavičaj kako bi utjehu pronašla u svom voljenom svinjskom nakotu. Doslovno i drastično podastrijeta metafora njezine debljine svoju krajnju realizaciju pronalazi u ko(t)cu. Moment koji sablažnjuje etičko-teološki cvijet hrvatskog prijetvornog moralizma – želja za seksom sa svinjama – zapravo je Matanićev filmofilski obol Pasoliniju i braći Taviani.

    No, poruka ostajte ovdje svoj će pročišćujući klimaks doživjeti u slučaju škrtog i oporog Jose (Ivo Gregurević). Ispod maske nekad davne izgubljene i zaboravljene ljudskosti, probit će se pokajanje i ljubav prema svojim najbliskijima. Nakon što jednom čuje smijeh u igri supruge (Jasna Žalica) i bolesnog sina, u njemu se razbija pokrov surovosti. Uz kišu koja s neba pere sve grijehe grubih ljudskih sudbina, Joso spoznaje smisao svoje egzstencije pred bogom i od svojih volova okreće se ljudima.

    Kino Lika, red. Dalibor MatanićUz ovo troje junaka, Matanić i Karakaš postavljaju i istinskog, eponimnog protagonista ovog filma. A taj je – Lika! Njezine planine i pašnjaci poslužit će kao epsko-lirski postav koji tragiku filma uzdiže na više, metafizičke razine. Krajnji kadar planine što se gubi u zatamnjenju logički se nadovezuje na početak.

    Uokvirujući priču snivanjem starice o izgubljenom janjetu Doji, autori poantiraju još jednu globalnu metaforu o upravo uprizorenom kinu Lika. Ispod gruba pokrova krajolika – u kojem ljudi znaju otprilike tridesetak riječi, od kojih su deset psovke, reći će Karakaš – skriva se ona nevina, poput janjeta Lika. I baš zbog toga, Kino Lika veća je od života. Stvarnija od stvarne Like.

    Kino Lika, red. Dalibor MatanićMatanić ne bi bio Matanić da u svoju filmsku pripovijest nije unio meta-filmske momente. Njegov omiljeni glumac Krešimir Mikić, ovdje se zove Mike. (Ako se sjetimo, u Volim Te 2005., bio je Krešo.) Dakle, protagonist je nogometaš. Baš kao što je u seriji reklama za Karlovačko pivo Mikić bio perspektivna zvijezda koja odbija menadžera zbog pivskog miljea, tako se i Mike suprotstavlja nepisanom usudu.  (A glede nogometa kao supstancije hrvatskog nacionalnog bitka, mogla bi se ispripovijedati jedna gotovo pa filozofska rasprava!)

    Postmoderni pastiš, pak, Matanić uprizoruje kroz film o filmu. Izuzetno duhovita sekvenca o projekciji filma o Kung-Fu Tesli, već je prepoznatljiv motiv autorskog rukopisa. (Sjetimo se samo TV-spot sekvence u Sto minuta Slave!) Nakon izlaska s projekcije oniričkog filma u Kinu Lika, lokalni se momci razbacuju nogama baš kao nekad likovi s ekrana kina Kosmaj.

    Kino Lika, red. Dalibor MatanićIpak, zbog čega najviše ovaj Matanićev film držim dosad najuspjelim u njegovu opusu? Većim od života? Ponajviše zbog sjajno uravnotežene poetike!  Kadar u kojemu Mike pogleda prema kantovski zvjezdanom nebu, maestralan je. Baš kao i onaj u kojemu kiša božanski pada na dijete koje je pohlepno pije. Grljenje Mikea i oca, poput onoga Josine obitelji, ljudsko je odviše ljudsko, kao da je izišlo iz ničeovske dramaturgije.

    Kino Lika vratilo nam je nostalgiju za nekim ljudskijim vremenima. Kroz grubu fakturu prosijala je kišom donijeta humanost. I za kraj: u filmu nema nijednog mobitela. Što ćete još ljudskije od ovoga?

    © Marijan Krivak, KULISA.eu, 13. listopada 2008.

Piše:

Marijan
Krivak

kritike i eseji