Švicarski virus ili od aktivizma do zabave za mase

Zagreb film festival (11. – 19. 11. 2017.); natjecateljski program: Božanski red, r. Petra Volpe; Skrbnik, r. Xavier Legrand; Zavodnik, r. Milad Alami; Parižanka, r. Leonor Serraille; A ciambra, red. Jonas Carpignano



  • Filmom redateljice Petre Volpe Božanski red (Die göttliche Ordnung) otvoren je ZFF, čime su njegovi selektori poslali jasnu poruku u kojem će se smjeru razvijati 15. po redu program konkurencije. Premda kritike švicarskoj kino-rapsodiji o ženskom pravu glasa nisu nimalo laskave – inteligentno ih sažima štura opaska kako „Nore ovoga svijeta zaslužuju više“, među zagrebačkim filmskim sladokuscima izazvala je buru oduševljenja. Posebno među lijevo orijentiranim političkim aktivisticama i uglavnom ženskom publikom koja je do posljednjega mjesta ispunila dvoranu kina Europe zadnjeg festivalskog dana. Sterilna priča o skromnoj i povučenoj kućanici koja se suprotstavlja krutoj muškoj zajednici malog planinskog mjesta u Švicarskoj, na drugoj je projekciji izazivala salve odobravanja te se u pojedinim trenucima pretvarala u agitprop zabavu niskog rizika. Pomalo navijački karakter dugometražnog komada zasigurno će privlačiti pozornost onog dijela publike koja u ekranizaciji najradikalnijeg razdoblja europskog 20. stoljeća traži zabavu pod svaku cijenu. Bez obzira na petparačku razinu priče o zabiti koja otkriva natruhe seksualne revolucije iz 1960-ih. Nora je s kolegicama, za posjeta Zürichu, otišla na seansu (ili radionicu?) seksualnog oslobađanja švicarskih žena tijekom koje je žena-guru navodila pridošlice na upoznavanje intimnih dijelova tijela koristeći se mapom vaginalnih figura. Ista je mapa, pored uvodnih doku-snimaka uličnih nemira '68. diljem Europe, služila kao začin uglancanoj i holivudski razvodnjenoj slici života u švicarskim brdima. Međutim, začinom se nije mogla preusmjeriti meko kuhana revolucija na velikom ekranu. Štoviše, redateljica i scenaristica (u istoj osobi) filmski siže završava seksualnom podukom koja se temelji na ranije spomenutoj mapi intimnih figura i tom prigodom Nora-pobjednica upućuje smušenog supruga Hansa na istraživanje njezine figure koja nalikuje tigru. Završetak samo potvrđuje činjenicu da radikalni društveni pokreti na filmskom platnu najčešće završavaju kao plitka zabava. Igrana ostvarenja poput švicarskog kandidata za Oscara zapravo su pljuska kontrakulturnom pokretu na europskom i američkom tlu. Pljuska brojnim sudionicima umjetničkog i političkog aktivizma koji su tražili izlaz iz lažne – božanske – stvarnosti liberalnog kapitalizma.

     

    Francuska redateljica Léonor Serraille, ujedno i scenaristica, zagrebačkoj je publici predstavila mladu ženu-pobjednicu (Parižanka / Jeune femme) koja s mačkom u ruci nastoji preživjeti na ulicama Pariza nakon što ju je otjerao uspješni fotograf koji će, na kraju filma, pokušati obnoviti vezu s njom te će se zakratko pretvoriti u slinavca i puzavca, ne pretjerano daleko od švicarskog modela slabih muškarca i snažnih žena. Čini se da je uvodni model na otvorenju festivala poput virusa poharao gotovo sva ostvarenja u konkurenciji. Pa tako u bošnjačkoj varijanti Muškarci ne plaču (redatelja Alena Drljevića) ali su osjetljiviji i ranjiviji više nego u vrijeme rata. Zatim, smušeni mladić na teheranskim ulicama u režiji Alija Asgarija (Nestanak / Napadid Shodan) kojega će bez riječi napustiti mlada partnerica. Napustit će ga nakon iscrpljujuće noćne potrage za bolnicom ili liječnikom voljnim obaviti delikatnu operaciju njezine intimne figure. Pa još jedan kandidat za Oscara – talijanska A Ciambra Jonasa Carpignanoa, igrani komad o romskoj zajednici po Kusturičinu modelu snažne bake koja pokriva gotovo sve svinjarije tinejdžera Pia Amata i starijeg mu brata Cosima. Dakako, talijanska je drama blijeda sjena Doma za vješanje (1988) ali zato usput između redaka upozorava na nove okolnosti u vrednovanju društvenih skupina na rubu egzistencije. Na pitanje o životu u zatvoru stariji će Cosimo u jednom trenutku popustiti i mlađem bratu odgovoriti kako njih (Rome) tamo svi poštuju. Reći će mu kako više nisu na dnu ljestvice omraženih – s tog su ih mjesta potisnuli migranti afričkog podrijetla. Da je tomu tako potvrdit će Piova - izdaja na tipično ciganski način, kad u suradnji sa starijim bratom pred kraj filma opljačka svog dojučerašnjeg prijatelja i saveznika, afričkog migranta Ayivu.

     

    Uglađeni i šarmantni Esmail u dansko-švedskom komadu Iranca Milada Alamija Zavodnik (Charmøren) također je lik labavog muškarca. Stigma zavodnika u potrazi za danskom putovnicom obije mu se o glavu nakon što upozna mladu Perzijanku Sarah te ga premlati postariji Danac Lars čija je žena, zaluđena Irancem, u uvodnom dijelu filma skočila kroz prozor. Bez obzira na uspjehe kod odlučnih i samoživih Dankinja, zavodnik na iranski način je ipak na dnu društvene ljestvice. Slično afričkim kolegama iz talijanske priče, osuđen je na neuspjeh te se pognute glave vraća svojoj obitelji u daleki i hladni Iran. Labava pozicija zavodnika dodatno se trese nakon opasne veze sa sunarodnjakinjom koja posjeduje dansku putovnicu, no perspektiva te veze jednako je izolacijska kao i ona koju je zatajio i ostavio nekoliko godina iza sebe. Dobar festivalski prijem danskog naslova diljem Europe rezultat je njegove predvidljivosti i diskretne antimigrantske propagande koja kaže da se sva očekivanja ilegalnih putnika nužno vraćaju na mjesta gdje su zamišljena i gdje je sve počelo – na Bliski istok. (Prije više od pola stoljeća intelektualci i umjetnici sjeverozapadne Europe – Nizozemske, Belgije, Danske, Švedske, Njemačke i, dakako, Francuske – bili su najglasniji u potrazi za slobodnim zonama, što dalje od zbilje po liberalnom receptu.) Bez obzira na redateljevo iransko podrijetlo, Zavodnik je dijelom aktualne kino-proizvodnje koja falsificira stvarnost u propagandne svrhe. Falsificira je kao kino-proizvod koji se maksimalno približava istoj stvarnosti. U takvim je – medijskim okolnostima, posve izlišno tražiti potvrdu u realnom svijetu. Medijski je proizvod već sam po sebi propagandni alat. Projekcija švicarskog komada i njegov odjek u zagrebačkoj kinodvorani posve jasno govore o učinkovitosti naoko istinitog modela s početka 1970-ih.

    Francuski film Skrbnik (Jusqu'à la garde) Xaviera Legranda nepravedno je zaobiđen na zagrebačkom festivalu. Već zbog uvjerljivijih glumačkih ostvarenja nego što su ih u Drljevićevu filmu Muškarci ne plaču dali protagonisti grupne terapije na bošnjački način. (Posebno L. Lučev kojemu je preglumljivanje uloga prešlo u naviku, premda domaća kritika to ne vidi ili ne želi vidjeti. Sam redatelj pobrinuo se da suočavanje ratnih veterana na osami, u hotelu izvan sezone, prođe mršavo i neuvjerljivo. Scenaristička floskula je pokušaj samoubojstva Srbina Mikija nakon priznanja da je prevozio ljude na masovno stratište, pa ga po prokušanom holivudskom receptu od vješanja spašava dojučerašnji ljuti neprijatelj Hrvat Valentin ili L. Lučev. Po količini grčenja i suza i ta je psihološka melodrama uhvatila švicarski virus. Nažalost, za punu formulu manjka snažan lik žene, osim ako se ne uračuna sporedan lik spremačice koja sklanja smeće iza protagonista nakon njihovih noćnih terevenki i trauma. Premda blijedo, ostvarenje je magično djelovalo na festivalski žiri pa je na kraju pohvaljeno glavnom nagradom – Zlatnim kolicima.)

     

    Po mjeri po kojoj se križaju s realnošću, i Skrbnik i filmska terapija u bosanskim brdima dijele sličnu stigmu. Kako stratešku – festivalsku, tako i medijsku ili propagandnu. Pri tomu treba uvažiti i mjerilo po kojemu je francuski komad u znatno povoljnijem položaju. Zbog Legrandova vještog vođenja radnje - od hladne sudske rasprave, preko Antoineova forsiranja sile na vikendima sa sinom, rođendanske proslave njegove kćeri koja odbija susrete s ocem, do zaključno dramatična završetka u gluho doba noći, s propucanim vratima i nasilnikom u novom stanu njegove, sada već bivše žene Miriam. Neki strani i domaći kritičari Antoineovu će provalu u stan uspoređivati s Kubrickovim obrascem metafizike u filmu Isijavanje (Shining, 1980) kako bi naglasili Legrandovo postepeno mijenjanje obrasca priče - od puke sudske rasprave preko obiteljskih razmirica do psihološkog trilera. Usporedba je ipak nategnuta jer nasilno razbijanje tuđih vrata – bjesomučno ili s iskrom ludila u očima, spada u opće mjesto igranih filmova o obiteljskom nasilju. Slična bi metafizika ludila dobro došla bošnjačkoj kino-terapiji. Zbog toga što se radnja zbiva u hotelu izvan sezone, jer su likovi veterana u izolaciji skloniji ludilu nego inače, no redatelj je na kraju proizveo karikaturalnu stvarnost, balkanski osrednju, kako u profiliranju likova tako i u scenografiji i vođenju radnje. (Ivo Gregurević, primjerice, igra Hrvata Josipa kao da ga nema, poput statista koji uopće ne pokazuje neku psihološku mjeru. Ako je to bila redateljeva nakana, onda je hrvatski glumac odigrao ulogu života, posve netipičnu za njega.) U Skrbniku, svi su likovi briljantno odigrani, posebno otac Antoine - u rasponu od plačljivog oca do nasilnika koji prelazi granicu prihvatljivog bijesa, nakon čega više nema povratka u normalu. (Glumac Denis Ménochet u ulozi oca neodoljivo podsjeća na hrvatskog glumca Gorana Navojca.) Ni Thomas Gioria u ulozi plahog sina Juliena nije ništa manje upečatljiv. Dakako, sve vrijednosti francuskog filma rezultat su pažljiva redateljevoga plana. Posebno strategija kojom se premošćuje i najmanja natruha karikaturalnosti, od čega inače pate kino-proizvodi balkanske provenijencije. Legrand je karikaturalnu notu ipak stavio na jedan sporedan lik – na momka u kojeg je zaljubljena Antoineova kćer Joséphine, kako bi u šturom vremenskom periodu sintetizirao njegov profil hipstera.

    Muške suze u francuskom su komadu, bez dvojbe, delikatnije nego u veterana izoliranih od svakidašnjice. Glavna je nagrada festivala otišla tamo gdje nije trebala. Odnosno, otišla je u smjeru u kojem su članovi žirija bili uvjereni da bi trebala ići, bez obzira na razinu konačnog proizvoda. Na taj su način samo potvrdili opći smjer festivalskih selekcija recentne kino-proizvodnje. Potvrdili su činjenicu da je propaganda, u zaleđu filmskih priča o ljudima i zajednicama prokletih sudbina, presudan faktor. Presudan jer se dotiče vječne dvojbe o preklapanju filmske industrije i stvarnog života. Preklapanju koje u posljednje vrijeme, čini se, ima presudnu funkciju u promoviranju benignog načina života. Benignog, u smislu prihvaćanja društvenih klišeja, kao da su unaprijed određeni. Kontra takve razine života u liberalnim zajednicama išao je društveni revolt tijekom 1960-ih. (Dobro je podsjetiti da su intelektualci i umjetnici okupljeni oko Situacionističke internacionale prije točno 60 godina krenuli u radikalan obračun s mehanizmima lažiranja stvarnosti. Između ostalog, i s filmskim mehanizmima laži.) Švicarski virus (slabi muškarci, snažne žene) na samom početku festivala jasno je pokazao kako se raskošnom produkcijom povijesni, politički i umjetnički aktivizam premošćuje u zabavu za mase. 

    © Željko Kipke, FILMOVI.hr, 7. prosinca 2017.

Piše:

Željko
Kipke

kritike i eseji