Dojmljiv i efektan dnevni horor

24. Tjedan češkog filma (10.-17.10.2017.): Podnevkinja (Polednice), red. Jiří Sádek



  • Karel Jaromir Erben autor je ultimativnog djela češkog romantizma – zbirke od 13 balada Kitica predanja narodnih /Kytice z pověstí národních/ (originalno objavljena 1853., mada su neke od pjesama nastale i dvadesetak godina ranije), sadržajno-atmosferski oslonjenih na zakonitosti svijeta pučke bajke.

    Jedna od njih – Podnevkinja (Polednice), o nervoznoj majci koja ne uspijeva umiriti uplakano dijete te u naletu nemoćnog bijesa u pomoć poziva zastrašujuću mitološku staricu koja odnosi neposlušnu djecu, poslužila je kao inspiracija i mladom redatelju Jiříju Sádeku u ekranizaciji filma smještenog u suvremenost.

    Podnevkinja, kod Ivane Brlić Mažuranić znana i kao Baba Poludnica (u bajci Jagor) a kod Vandotova Kekeca – Pehta, izdanak je stare poganske Divlje boginje, s mnogo imena i lica u svjetskom folkloru (Perchta, Berchta, Holda, Hel, Majka Holle, Kvaternica, Dama del Muerte); u slavenskoj mitologiji personificirana u samoj boginji Mokoš odnosno u Babi Rogi ili troaspektnoj Babi Jagi, koja je u morfologiji bajke svojevrsna zastrašujuća predatorska ali svakako numinozna ambigvitetna vještica (nagraditeljica vrijednih i čestitih a kažnjavateljica nemarnih i zlih) koju junak(inja) svladati mora unutarnjom transformacijom konkretiziranom u pozitivnom stavu prema nesvjesnim, te instinktivnim a još neovladanim snagama koje je potrebno svjesno integrirati.

    Upravo se rečenim postavkama – troaspektnošću (tri lica boginje – Starica, Majka i Djevojka, pa zvala se ona Jaga, Podnevkinja, Poludnica ili Mokoš, kroz prezentirane likove /odbacivanjem dječaka iz originala u korist djevojčice kao trećeg integralnog dijela kompletnog sebstva/) i transformativnošću (Majčino prepoznavanje sebe kao jagolike Podnevkinje, tragičan ishod originala pretvara u drugačije ali jedino logično razriješeno finale) rukovodi u svojim postupcima i redatelj Sádek.

    Iako mnogima takav rasplet može djelovati razočaravjuće, promatran u rečenom kontekstu poštivanja dubokih mitoloških i folklornih danosti i sižea, itekako je i zaokružen i promišljen i smislen, iako pak u disparatnom opozitu s asketsko-fatalističkim Erbenovim svjetonazorom neminovnosti kazne pri narušavanju prirodnih zakona.

    Navedenim Sádek kreira omaž istoimenom nekolikominutnom segmentu (nemjerljivo moćnijeg emotivnog impakta) iz Kitice (Kytice, 2000.) F.A. Brabeca – izvrsne ekranizacije 7 Erbenovih pjesama, pretvarajući svoju lutajuću staricu - Podnevkinju u sad ostarjelu tugujuću Narikaču (La Lloronu) - majku iz Brabecova djela (zanimljivo je spomenuti i da je glavna glumica filma Anna Geislerová glumila u Kitici u segmentu Zlatna preslica /Zlatý Kolovrat/).

    Baratajući motivom intrapsihičkog a ne eksternalnog čudovišta kroz dinamiku odnosa majka-dijete te sekundarno razmatrajući nošenje pojedinca s traumama gubitka voljenih i posljedičnim obiteljskim disfunkcionalnostima, film vuče i neizbježne komparacije s Babadookom (The Babadook, 2014) Jennifer Kent, pri čemu Anna Geislerová kao izmučena rastrojena majka nosi i iznimnu fizičku sličnost s Babadookovom Essie Davies.

    U originalu dominantan motiv gušenja (kao čina majke nad djetetom navodno otetim od strane Podnevkinje) Sádek prerađuje na vlastiti način – od gušenja (omare, zapare) pri ljetnom valu sušne vreline (evociranog preko raskošne zlatne fotografije Alexandera Surkale usahlih polja žita pod gorućim podnevnim suncem, isprane i sablasne atmosferičnosti, čime se kreira dojmljiv i efektan, distinktivan dnevni horor) preko majčina zatomljavanja teške tajne koju krije od kćeri odnosno do psihičkog gušenja iste zatvarajući je u kuću zbog straha od otmice.

    Klasični žanrovski tropi (izolirana ruralna lokacija, novi dom, mračna tajna, odsutni otac, lokalna legenda), podcrtani glazbom i neobičnim kutevima snimanja, iako gotovo dekorativni dakle suvišni, u ovakvoj svojoj dnevnoj verziji dobivaju novi začudan kontekst te se film može promatrati kao – ne idealan, ali poprilično uspio pokušaj u dugoj listi već tradicionalnih čeških adaptacija bajki za veliki ekran.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 23. listopada 2017. 

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji