Posveta kultnom Scottovom filmu

Lude od sreće (La pazza gioia), red. Paolo Virzì



  • Psihijatrijske institucije kao žarišta radnje, te njihovi štićenici, u filmskom su interesu još od nijemog crno-bijelog horora Kabinet doktora Caligarija (Das Cabinet des Dr. Caligari, 1920) Roberta Wienea ili kompleksnog prikaza otpora autoritetima u Letu iznad kukavičjeg gnijezda (One Flew Over the Cuckoo's Nest, 1975) Miloša Formana pa preko mračne vizionarske ekstravagance 12 majmuna (Twelve Monkeys, 1995) Terryja Gilliama odnosno precijenjene melodrame Prekinute mladosti (Girl, Interrupted, 1999) Jamesa Mangolda i intrigantnog no nemuštog Pomračenja (The Jacket, 2005) Johna Mayburyja, sve do iznimnog post-modernističkog (goth-)noira Otoka Shutter (Shutter Island, 2010) Martina Scorseseja. 

    Tako je i u talijanskoj komediji-drami Lude od sreće, ujedno buddy-buddy filmu-ceste koji u centar postavlja dvije karakterno oprečne štićenice progresivne mentalne ustanove – bučnu brbljavu, mitomaničnu i grandioznu, snobovsku aristokratkinju-kradljivicu – abrazivnu Beatrice (Valeria Bruni Tedeschi) i fragilnu, mrku i povučenu, depresivnu i nesigurnu, melankoličnu Donatellu (lijepa Micaela Ramazzotti)



    Film kroz njihove meandrične pustolovine nakon slučajnog bijega iz iste nastoji promotriti širi društveni kontekst duševnih bolesti odnosno njihovu međuovisnost s klasnim, spolnim, dobnim i uopće životnim okolnostima pacijenata, počevši od djetinjstva, jednako kao i istaknuti teško odredivu liniju i definiciju između ludila i lucidnosti te u krajnjoj liniji, pozadinu kulturalnog senzibiliteta općenito kroz propitivanje kako ljudskom biću imanentna potraga za srećom može katkad biti etiketirana kao socijalno neprihvatljiva.

    Ipak, redatelj Virzì i uz elokventan scenarij i kvalitetne izvedbe protagonistica, kreira naslov koji nezaustavno klizi u melodramu, sentimentalnost i crowd-pleasersku strukturu te čija izmanipuliranost, nažalost, oduzima kako na realizmu tako i na imalo prirodnijoj humornoj dinamici dvojca i ne samo da ne pridaje izbalansiranosti nego i iste približava karikaturalnoj skicoznosti odnosno cjelinu dovodi na korak do farsičnog, a svakako frenetično kaotičnog, iritantnog i predugo iscrpljujućeg.



    Sve u svemu, ovaj nagrađivani film funkcionira manje kao željena anarhična društvena kritika a više kao izromantizirana posveta kultnoj Scottovoj Thelmi i Louise (1991) kroz naenergiziranu glorifikaciju ženskog povezivanja, prijateljstva i slobode, odnosno kao vizualno atraktivna turistička razglednica iz prekrasne Toskane, živopisnih i vibrantnih, osunčanih panorama i lokacija.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 10. rujna 2017.

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji