Temat o filmskoj priči

Hrvatski filmski ljetopis, gl. ur. Nikica Gilić, br. 89., 2017.

  • Temat 89. broja Hrvatskog filmskog ljetopisa je Filmska priča. Većina analitičkih tekstova govori o vizualizaciji priče iz više aspekata. Poput pećinskih crteža i crteža uopće, jedna od primarnih svrha filma od samih je početaka bila kazivanje priče kroz vizualnu dimenziju. Kako se filmska naracija razvijala i usvajala nove izražajne forme, pomno objašnjavaju filmolozi i ludolozi (ludologija – teorija računalnih igara). Da se filmska naracija uspješno ostvaruje kroz raznovrsne montažne postupke, likovnost, zvuk ili srodne platforme kao što su videoigre, koncizno se objašnjava u više stručnih tekstova.

    Film od svojih prvih početaka snažno naginje prema priči, što je više puta argumentirano naglašavao i dokazivao Ante Peterlić, a naratološke postupke razmatrali su Boris Ružić i Saša Vojković. Njihov tekst Filmska naratologija: dubina polja i pripovijedanje govori o pripovijedanju što je prisutno u ranim filmovima, da bi kasnije razmatrali ulogu stila u samom procesu pripovijedanja. U svojoj su studiji Ružić i Vojković ponajviše analizirali djela francuskog redatelja Louisa Feuilladea (1873-1925) koji se, snimajući televizijske serije Vampiri (1915-1916), Fantomas (1913-1914) i Judex (1916-1917) poigravao s dubinom polja i uvodio brojne novine u filmski jezik, odnosno filmsku naraciju.

    Tekst Ilije Barišića i Katarine Peović Vuković Narativnost: videoigre i film. Oblici medijskih konvergencija, uklapa se u temat jer govori o narativnosti medija koji se često (ne)izravno preklapaju i međusobno dopunjavaju ili imitiraju: “Videoigre nastale prema filmovima, s druge strane, čak i kad je riječ o licenciranim proizvodima za koja su plaćena autorska prava, u većini slučajeva uzimaju samo dio materijala koji im stoji na raspolaganju, pa stoga takve adaptacije možemo nazvati neizravnima.” (21)

    Nataša Govedić piše o destruktivnoj seksualnosti što se proteže kroz dvodijelnu dramu Nimfomanka (Lars von Trier, 2013); Irena Klemenčić u tekstu Poticanje ulaganja u proizvodnju audiovizualnih djela piše o državnim potporama što se dijele za proizvodnju audiovizualnih ostvarenja; Maja Gregurović analizira motiv Edipovog kompleksa koji je snažno prisutan u mnogim nadrealističkim filmovima, a analizira naslove: Živjela smrt (Viva la Muerte, Fernando Arrabal, 1971), Hodat ću kao divlji konj (J’ irai comme un cheval fou, Fernando Arrabal, 1973), Pastorala: igra skrivača (Den-en ni shisu, Shūji Terayama, 1974), Sveta krv (Santa Sangre, Alejandro Jodorowsky, 1989), Léolo (Jean-Claude Lauzon, 1992), Pečat na mozgu (Brand upon the Brain!, Guy Maddin, 2006) i Preživjeti život (Přežit svůj život, Jan Švankemajer, 2010). Juraj Kukoč analizirao je funkcije zvukova u dokumentarnim filmovima Čvor (1969), Mala seoska priredba (1971), Nek se čuje i naš glas (1971), Specijalni vlakovi (1972) i Jedno malo putovanje (1976) Krste Papića koji je, uz Petra Krelju i Zorana Tadića, bio među najtalentiranijim i najkreativnijim dokumentaristima 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća.

    Damir Radić nudi iscrpan intervju s rumunjskim književnikom i scenaristom Răzvanom Rădulescuom što je snimljen 2014. godine. Rădulescu se pokazao kao zahvalan sugovornik jer je opširno opisao suvremenu rumunjsku književnu scenu, stanje u kulturnim sferama, rumunjski model socijalizma, svoje literarne i scenarističke početke, razvoj rumunjskog novog vala, čija je popularnost ostavila značajne tragove i na ovim prostorima te suradnju s drugim autorima kao što su hvaljeni redatelji Cristi Puiu i Radu Muntean: “Pišem samo s ljudima s kojima sam zapravo blizak prijatelj. Kad god sam drukčije radio, ispalo je loše. Cristija sam poznavao od prije, bili smo izvrsni prijatelji, dobro smo se razumjeli i praktički smo jedan drugome dovršavali rečenice. Ista je stvar bila s Munteanom i mislim da je više stvar u prirodi prijateljstva i njegovoj kvaliteti nego kakve su osobine Puiua i Munteana. Jedna stvar je zajednička tim karakterima koji su zapravo veoma različiti, a to je da se svatko od njih angažira u priči koju piše sa svom predanošću. Isto tako činim i ja kada pišem priče i romane, mislim da svaki put kad pišemo imamo vrlo dobru zajedničku bazu.” (63)

    Iva Prosoli piše o poznatom fotografu Toši Dabcu koji je jedno vrijeme bio aktivan čak i u filmskim vodama, radeći u zagrebačkom poduzeću za promet i distribuciju filmova Fanamet. Tamo je radio kao prevoditelj filmova i šef propagande, da bi kasnije počeo raditi za Metro Goldwyn Mayer kao prevoditelj, ali i kao urednik glasila Metro Megafon. U svijetu filma bio je prisutan kao službeni fotograf; pratio je snimanje filmova Ples u prirodi (Oktavijan Miletić, 1936), Barok u Hrvatskoj (Oktavijan Miletić, 1942) i Zastave (Branko Marjanović, 1949), o čemu Prosoli iznosi manje poznate činjenice.

    U rubrici Prilozi za nastavu filma i medijske kulture zastupljen je tekst Estetika animiranog filma Darka Masneca u kojem autor objašnjava značajke koje animaciju čine specifičnom izražajnom formom jer se sastoji od filmskog i likovnog jezika: “Animirani se film može promatrati iz likovne i filmske perspektive odvojeno, no zajedno ove komponente čine novi poligon za proučavanje animiranog filma.” (198) Da bi se animirani film potpunije interpretirao potrebno je, dakle, podjednako proučavati obje njegove komponente - i likovnu i filmsku, baš kao što u interpretaciji stripa nije preporučljivo zanemarivati tekstualnu ili likovnu razinu jer obje sastavnice - i crtež i tekst, čine taj medij. 

    Više je tekstova posvećeno 13. izdanju festivala ZagrebDox, ali nisu zanemareni ni drugi filmski festivali o kojima su također napisani iscrpniji izvještaji (FEST, Human Rights Film Festival, Vukovar Film Festival). Po običaju su uvrštene recenzije novih filmova domaće i strane produkcije (Anka, Goran, Neruda, Noćne životinje, Sve ili ništa, Sve najbolje, Toni Erdmann) te prikazi filmoloških knjiga (Povijest eksperimentalnog filma i videa: od kanonske avangarde do suvremene britanske prakse A. L. Reesa i Umetnost preterivanja: beleške jednog gledaoca Milena Alempijevića) vrijednih čitanja.

    Sveukupno gledano, 89. broj Hrvatskog filmskog ljetopisa po običaju potvrđuje kako zasluženo ima status kvalitetnog časopisa; mnogi ga s pravom koriste kao stručnu literaturu jer je na dobrom glasu kao provjereni izvor informacija. Standardno kvalitetan i iscrpan po pitanju sadržaja, ne čine ga samo obimni analitični tekstovi nego su u fokusu i kraći informativni prilozi o filmovima. Kontinuirano raznolik i adekvatan, jednako je koristan prekaljenim filmoljupcima kao i usputnim znatiželjnicima koji bi rado proširili ili dopunili svoje dosadašnje znanje o filmu novim saznanjima.

    © Miroslav Cmuk, FILMOVI.hr, 1. kolovoza 2017.